petak, 19. studenoga 2021.

Ruta Sepetys: Pomrčina srca

 

 


Litvanka pored gorba svoje kćeri u Ust Omchugu.

By Rights: Kauno IX forto muziejus / Kaunas 9th Fort Museum - Europeana (cropped), CC BY 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=64144894

Nakon prethodne knjige, Sol u moru koju je na mene ostavila vrlo dubok dojam, potražila sam i ostale romane iste spisateljice. Pomrčina srca, ili u izvorniku, Between shades of grey, svojevrsni je par knjige Sol u moru, jer priča o sestrični Joane Vilkas, Lini Vilkas. Ona i njena obitelj ostali su u Litvi te su ubrzo nakon Sovjetske okupacije deportirani u radne logore u Sibiru.
Iako su likovi izmišljeni, radnja se temelji na stvarnim događajima koji su započeli 1939. godine Sovjetskom okupacijom Litve, Latvije i Estonije. Ubrzo nakon toga ljudi za koje se smatralo da su protusovjetski opredijeljenima poslani su u zatvore, pogubljeni ili deportirani u Sibir.
Oni koji su preživjeli, proveli su u Sibiru deset do petnaest godina, a po povratku su otkrili da su Sovjeti okupirali njihove kuće, imovinu i čak preuzeli njihova imena. Živjeli su kao kriminalci s ograničenim pravom kretanja, a govoriti o onome što su preživjeli bilo je zabranjeno, pa su tako istine o užasima koje su preživjeli ostale u tajnosti kroz mnoge godine.
Lina Vilkas četrnaestogodišnja djevojka koja živi sa svojim roditeljima i bratom i priprema se za umjetničku školu, jer crtanje je njezina velika strast i ljubav. Jedne noći Sovjeti zakucaju na njihova vrata i nasilno ih odvedu iz stana kao i mnoge druge.

Jeste li se ikad zapitali koliko je vrijedan ljudski život? Toga jutra, život moga brata vrijedio je koliko i džepni sat.

Mnogi drugi ljudi su deportirani. Svima njima zajedničko je da nisu učinili ništa loše, štoviše radi se većinom o liječnicima, odvjetnicima, učiteljima, vojnim časnicima, piscima, poduzetnicima, glazbenicima, umjetnicima i knjižničarima. Oni su svi utrpani u vagone. A na njihovom vagonu pisalo je Lupeži i prostitutke.

Dva Sovjeta su odvlačili nekog svećenika s perona. Ruke su mi bile vezane, a halja prljava. Zašto svećenika? Ali onda...zašto bilo koga od nas? 

Način pisanja Rute Sepetys me je naprosto osvojio u knjizi Sol u moru, a ovdje je moje divljenje potvrđeno. Iako piše o teškim i mukotrpnim stvarima, knjiga je čitka, stil nije zamoran i radnja ima brz tempo koji je lako pratiti. Ona ne nudi moralne sudove, nudi priču i nudi pogled u njene protagoniste, u prvom redu Linu, koja sve što se događa opisuje u svojim crtežima, pa cijela priča ima snažan vizualni efekt. Kao i u prethodnoj knjizi, svi povijesni detalji su detaljno proučeni i istraženi, pa iako sama Lina Vilkas nije postojala, priča je autentična jer govori o mnogim Linama i Jonasima, djevojkama i dječacima, majkama i očevima, prijateljima i susjedima čiji mirni životi su naprasno prekinuti i nepovratno uništeni radi ideologije.
Čini mi se da je upravo jednostavnost  a ipak duboka promišljenost i iskrenost čini priču snažnom.
 

Svećenik je podigao pogled prema nebu, poškropio uljem i načinio znak križa dok je naš vlak odmicao dalje.
Davao nam je posljednju pomast.

Moja veliki prigovor ovom izdanju jest prijevod naslova. Pažljivim čitanjem cijele knjige nisam pronašla niti jedan dio koji bi opravdao naslov koji se potpuno razlikuje od prijevoda naslova izvornika. Iako vjerujem da je ponekad zaista potrebno izaći iz domene direktnog prijevoda, u ovom slučaju to nije bilo potrebno, te mi se čini da si je prevoditelj uzeo neopravdanu slobodu prekrajanja autorskog djela.

Ovo nije roman sa sretnim krajem, niti ljubavna romansa.On također, iako piše o strašnim stvarima ne obiluje plastičnim opisima, i njima autorica pribjegava samo povremeno kako bi ocrtala dubinu situacije. Ovo je pokušaj bacanja svjetla na jedan dio povijesti koji smo zaboravili ili možda previdjeli. Ipak više od svega, ovaj roman želi pokazati ljudsku snagu: snagu za otpor, snagu za dobrotu i za ljubav čak i u strašnim životnim okolnostima. Ovo djelo je snažno upozorenje ali i poziv na nadu.

 U dubini zime, napokon sam spoznao da u meni leži nepobjedivo ljeto.
                                                        Albert Camus

subota, 16. listopada 2021.

Ruta Sepetys: Sol u moru


Photo by JOHN TOWNER on Unsplash

 

Kada preživjeli odu, ne smijemo dopustiti da istina nestane s njima.

 Kada sam prvi put držala ovu knjigu u rukama, mislila sam da ću čitati nešto slično Titanicu. To je bio pogrešan dojam. Ovo je knjiga o ratu. O strašnim stvarima koje ljudi rade jedni drugima u ratu. I o tome kako su ljudi sposobni nadići zvjerstva koja doživljavaju i vide oko sebe i ne izgubiti ljudskost.
Na prostoru Poljske, Istočne Pruske i Litve sukobile su se za vrijeme Drugog Svjetskog rata dvije zle sile: nacistička Njemačka i sovjetska Rusija. Stanovništvo je doživljavalo nevjerojatna zvjerstva i strahote, osobito dolaskom sovjetske armije. Za mnoge od njih jedina nada je bila operacija Hanibal; njemačka pomorska operacija kojom su evakuirane njemačke trupe ali i civili (Litavci, Latvijci, Estonci, etnički Nijemci te stanovnici Istočne Pruske i poljskih koridora). Wilhelm Gustloff  bio je najveći  brod kojega su nedugo nakon isplovljavanja iz Gotehafena (Gdynia, Poljska) pogodila tri torpeda iz sovjetske podmornice. Potonuo je za manje od sat vremena. Na brodu je bilo 10000 ljudi, većinom civila i procjenjuje se da se njih 9500 utopilo. Likovi romana, sudionici su ove teške drame.   

Postoje mnoge važne priče o Drugom svjetskom ratu. Mnogo je dokumentirano o bitkama, politici, krivnji i odgovornosti. Patnja je isplivala kao pobjednik, dotičići sve strane i ne štedeći ni jednu uključenu naciju.
(iz pogovora)

Radnja se odvija u siječnju 1945. Sumorna atmosfera zimskog krajolika okovanog snijegom i ledom,  hladnoća i strah među ljudima savršeno su postignuti bez detaljnih opisa. Likovi su živi i stvarni, nisu samo izbjeglice, žrtve, oni su ljudi s mnogim dvojbama, borbama, strahovima i krivnjom koju nose.
Ljudska dobrota, želja za ljepotom, i nevjerojatna hrabrost koju pokazuju neki od likova ovoj priči daje konačan pečat nade, koji ga izdiže iznad svih strahota o kojima piše, tjerajući vas pritom da zavolite ove obične ljude i plačete s njima.

Starac je govorio samo o cipelama. Govorio je o njima s takvom ljubavlju i emocijama da ga je jedna žena u našoj skupini okrunila titulom "pjesnik cipelar". Žena je nestala dan kasnije, ali nadimak je preživio.

"Cipele mi uvijek pričaju priču", rekao je pjesnik cipelar.
"Ne uvijek", suprotstavila sam se.
"Da, uvijek. Tvoje čizme, skupe su, dobro izrađene. To mi govori da dolaziš iz dobre obitelji. No njihov je stil prikladan za stariju ženu. To mi govori da su vjerojatno pripadale tvojoj majci. Majka je žrtvovala čizme za svoju kćer. To mi poručuje da si voljena, draga moja. A majka ti nije ovdje, što mi govori da si tužna, draga moja. Cipele mi pričaju priču."

Povremeno mi se dogodi da naiđem na neku knjigu čiji naslov me obori s nogu. Naslov koji u dvije-tri riječi uspije prenijeti dušu knjige. Naslov kojim me knjiga dotakne i prije nego otvorim korice. Ovo je jedna od takvih knjiga i naslov me je natjerao da baš nju prvu izvučem s hrpe knjiga pripremljenih za čitanje. Naslov, sažima svu bol i težinu događaja o kojima knjiga priča. Radi se o stvarnim povijesnim događajima, o ljudima, o nebrojenim sudbinama onih koji su bili kao vi i ja; veselili su se, nadali, voljeli i mrzili, borili se i odustajali i čeznuli za srećom, sigurnošću i ljubavlju. Oni su nestali, sve to veliko blago mnogih jedinstvenih ljudskih života je izgubljeno u velikom prostranstvu mora, a mi čak ni ne znamo za njih. Oni su kao sol u moru.
  Na kraju ću dodati još samo ovo: kada konačno otvorite korice knjige, ona doista i opravdava naslov.

Htjela sam svoju majku. Moja je majka voljela Litvu. Voljela je svoju obitelj. Rat joj je oduzeo sve što je voljela. Hoće li saznati užasne detalje naše patnje? Hoće li vijest doći do mog rodnog grada Biržaija, do mračnog bunkera u šumi u kojem se možda skrivaju moj brat i otac?
Joana Vilkas, vaša kći, tvoja sestra. Ona je sol u moru.

 

 


srijeda, 15. rujna 2021.

Marija Grgić: Ćakule male


 


Tako mi je drago što mogu na svom blogu pisati o jednoj od najljepših knjiga koju sam ikada pročitala iz pera moje poznanice, kolegice Marije Grgić. To je knjiga Ćakule male, jedan podsjetnik na sretno djetinjstvo, spomenik jednog vremena i dio naše velike kulturne baštine, jer je napisana Vranjičkim dijalektom i u njoj se s događajima iz djetinjstva isprepliću narodni običaji i priče o načinu života baka i djedova. 

Ima nešto tako privlačno i gotovo čarobno u običnim pričama iz svakodnevice. U pričama "kad sam bio mali..." koje mi je pričao moj tata dok sam ja bila mala. U pričama baka i djedova o njihovoj svakodnevici. U ovim pričama Marije Grgić o njenom djetinjstvu u Vranjicu....O jednom vremenu koje je prošlo ali ipak nije zaboravljeno nije izgubljeno živi i dalje u nama. Kada pričamo priče iz naših djetinjstva i života obitelji, one nas privlače. To su oni obični trenutci, daleko od idealnih često usred raznih briga, rata, siromaštva i mnogih nedaća kojima život obiluje. Trenutci koji su se ipak istakli i ostali zauvijek zabilježeni samo zbog ljubavi koju smo primili i dali u tim trenucima. Iako na prvi pogled izgledaju kao obična i dosadna svakodnevica, radi se ipak o najljepšim pričama koje mogu biti napisane. A najljepše priče uvijek govore o hrabrosti, nesebičnosti i naravno o ljubavi.

" Ja iman tri brata, ali kad rečen brat, to je ka brat, odnosi se samo na jednoga, onoga koji me tuka. I kojeg san ja grizla. (...)Nekad bi se brat i ja potukli, a nekad molili skupa. Ajmoreć cilo vrime smo molili uvik za isto, za neke dičje žeje, da ih ispuni Svemogući Bog. I kad se to nije događalo, onda bi mi udrili još više molit: za biciklu, role, za tamagočija, da nas izvuku na Huga, za novo auto monovolumena ka šta bi vidli u onih Francuza ka smo liti išli na otok u Povja."

Za mene je ova knjiga prekrasna toliko da su mi oči često zasuzile od ljepote dok sam ju čitala.

Lijepa mi je jer je napisana Vranjičkim dijalektom i više nego jednom sam ju poželjela čitati na glas jer je nekako šteta čitati to u sebi. Mislim da bi svakako trebala doživjeti svoje audio izdanje. I jedno izdanje sa rječnikom, da ju svi u cijeloj Hrvatskoj mogu čitati i razumjeti.

Lijepa mi je jer me podsjeća na moje djetinjstvo. Marija i ja smo vršnjakinje, pa iako sam ja svoje djetinjstvo provela u drugom dijelu Hrvatske, neke su stvari bile slične: bio je rat, bojali smo se četnika, i mi smo ljeti organizirali dječje festivale, imali smo tamagočija i zvali smo Huga. Dok sam čitala poglavlje o Konobi Marijinog dida, bilo mi je kao da sam ponovno sišla u podrum kuće u Dubrovniku gdje je moj pradjed radio vino.

 Na kraju, lijepa mi je jer je tako jednostavna i iskrena, zaigrana a povremeno tako mudra i duboka. Baš onakva kakva su djeca.
 

"Ja nisan mogla odat sporo po skalama jer ka bi krenila puzgor ili puzdol, uvatila bi me neka srića pa bi pritrčala, pa bi poskočila i bilo bi mi lipo odat vamo tamo po kući i klapat po skalama dok se one klimaju pod menon ka da nešto govore, ka da pričaju rasklimanu priču o svin babana koje su ovde odale. O svim veštama i dalmatinskin odijelima koji su kroz kuću prolazili."

ponedjeljak, 6. rujna 2021.

Rodney Stark: Lažna svjedočanstva


Raskrinkavanje stoljeća protukatoličke povijesti

                                                            Image by Nimrod Oren from Pixabay

Malo dulje nisam ništa objavila i u međuvremenu se nakupilo zanimljivih knjiga o kojima želim pisati, pa evo jedne popularnoznanstvene knjige iz povijesti.

Rodney Stark je američki sociolog religije koji vodi katedru humanističkih znanosti na Sveučilištu Baylor. Direktor je Instituta za proučavanje religija pri istome Sveučilištu, te je utemeljitelj i urednik časopisa Interdisciplinary Journal of Research on Religion.

U ovoj knjizi Rodney Stark se bavi mitovima o Katoličkoj Crkvi koji su duboko usađeni u našu civilizaciju i mnoge od njih smo i sami naučili, prihvatili i smatramo ih istinitima.  Knjiga započinje poglavljem koje se bavi optužbom da je Katolička Crkva kriva za antisemitizam, zatim nastavlja poglavljem o zabranjenim evanđeljima koja je dosta popularizirao Dan Brown. Bavi se kasnim Rimskim carstvom i tzv progonom tolerantnih pogana. U nekoliko poglavlja se dotiče mita mračnog srednjeg vijeka, inkvizicije, i znanstvenih krivovjerja. Zatim se bavi križarskim pohodima i piše u ulozi Katoličke Crkve u ropstvu.. U poglavlju u kojem brani Crkvu od optužbe da podupire tiranske vlade, odgovara na optužbe i uvriježeno mišljenje o tome da Crkva smatra da postoji božansko pravo vladara pa citira dio iz djela sv. Augustina O državi Božjoj koji mi se toliko svidio da ga želim prenijeti i ovdje:

Jer duhovito i istinito odvratio je Aleksandru Velikomu neki zarobljeni gusar. Kada je toga čovjeka kralj upitao što je mislio kada se upustio napadati po moru, on mu je otvoreno i drsko odgovorio. "Isto što i ti kada si napao cijeli svijet, ali jer ja to činim s malim brodom, zovu me lopovom, a ti s golemim brodovljem i zovu te carem.

U istom poglavlju se bavi i Francuskom revolucijom, revolucijama u Rusiji. U školi smo o Francuskoj revoluciji stekli romantičnu sliku o bratstvu, slobodi i jednakosti, a ovdje se dotiče i njene vrlo velike okrutnosti te nevjerojatne mržnje i pokušaja zatiranja Katoličke Crkve. Na kraju se u zadnjem poglavlju dotiče mita o protestantskoj modernosti i tome da je protestantizam postavio temelje modernog kapitalizma.

Knjiga mi je bila baš zanimljiva. Iako mnogi od nas možda (nepravedno) povezuju povijest s nečim dosadnim, mislim da je to samo plod toga što nam ju je školski sustav takvom predstavljao. Historia est magistra vitae je zaista istinita poslovica, i mislim da iz prošlih vremena i načina života zaista možemo svašta zanimljivo naučiti o svojim precima ali i o sebi samima. S obzirom na vlastito manjkavo znanje iz povijesti čitanje ove knjige bilo mi je korisno, čak i neovisno o rušenju mitova, jer su na pristupačan i lako čitljiv način obrađeni mnogi bitni događaju i pojave iz povijesti zapadne civilizacije.

Naravno, osim  svega bila sam iznenađena kako ti mnogi mitovi opstaju. Čini se da u tome nisam sama, kao što autor kaže u uvodu:

Možda se pitate zašto takve notorne neistine opstaju, ako su doista neistine. Dijelom zbog toga što se jako međusobno podupiru i što su duboko utkane u našu opću kulturu tako da se čini nemogućim da ne budu istinite. Lako se pretpostavlja da bi se u našim "prosvijećenim" vremenima takve tvrdnje zasigurno odavno odbacile kada bi bile neistinite.
(...)
Napokon, nisam rimokatolik i nisam napisao ovu knjigu kako bi obranio Crkvu. Napisao sam je kako bih obranio povijest.

Svakako, legitiman je prigovor da samim time da je nešto objavljeno u knjizi ne čini te činjenice točnima. Mislim da je dobra stvar, da, iako je knjiga napisana lako čitljivo, ipak obiluje referencama na povijesne izvore, druge knjige i autore, pa svatko tko želi dublje zagrebati u određenu temu, bilo zbog vlastitog interesa, potrebe rasprave ili posla, ima dobru početnu točku od koje može krenuti kako bi se i sam uvjerio u to što je napisano. Jer, mislim da ne bismo trebali zaboraviti da, iako možda možemo imati različita mišljenja o motivima, uzrocima i utjecajima određenih događaja i pojava, što se tiče konkretnih događaja postoji jedna istina.

Na kraju, mislim da čitanje i učenje povijesti nije stvar samo hobija. Svima nam je važno da znamo što je bilo kako bismo znali na čemu gradimo svoju budućnosti. Završit ću riječima Garreta Mattinglyja (1900.-1962.) sa Sveučilišta Columbia koje se također spominju u uvodu knjige:

Mrtve uopće ne zanima hoće li dobiti zadovoljštinu od naraštaja koji slijede. No živima pravda, koliko god zakašnjela, mora biti važna. 

petak, 13. kolovoza 2021.

Viktor E. Frankl: Čovjekovo traganje za smislom

 

Viktor Frankl je austrijski neurolog, psihijatar i filozof, utemeljitelj logoterapije, psihijatrijske škole. U knjizi Čovjekovo traganje za smislom, opisao je svoje iskustvo koncentracijskih logora u koje je bio odveden kao Židov.  Knjiga je podijeljena na dva dijela: prvi dio opisuje iskustvo koncentracijskog logora, a u drugom  dijelu u kratkim crtama piše o logoterapiji, psihjatrijskoj školi koja smatra potragu za smislom centralnom motivacijskom silom.


 Dugo sam izbjegavala ovu knjigu jer sam se bojala čitati o strahotama koncentracijskih logora i ljudske patnje, pa sam stalno odgađala za vrijeme kada ću u životu imati stabilnu situaciju u kojoj ću se moći nositi s čitanjem takve knjige. Na kraju je knjiga ipak potražila mene, i to u jednom vrlo teškom životnom trenutku. Naišla sam na jedan isječak koji mi je potpuno promijenio pogled na moju vlastitu patnju i životnu situaciju:

Morali smo naučiti sebe, a onda i ljude koji su očajavali da nije zapravo bitno što mi očekujemo od života nego što život očekuje od nas. Trebali smo prestati zapitkivati što je smisao života i umjesto toga razmišljati o sebi kao onima koje život propitkuje- svakog dana, svakog sata.

Nakon toga sam pročitala cijelu knjigu. Suprotno mojim prvotnim očekivanjima, knjiga ne obiluje detaljnim opisima života u logoru, većinom se fokusira na mentalno stanje i psihologiju logorskih zatvorenika. Naravno, opisuju se i događaji i svakako ih nije lako čitati, ali prema riječima samog autora, primarna svrha knjige nije dokumentiranje boravka u logoru, postoje druge knjige koje su već dobro odradile taj posao. Ono o čemu govori jest kako pronaći smisao u životu, pogotovo kako ga pronaći onda kada sve drugo nestane i ostane samo patnja. Zbog toga ona nadilazi granice logora i vremena u kojem je pisana i aktualna je svakom čovjeku.

Način na koji čovjek prihvaća sudbinu i svu patnju koja ona donosi sa sobom, način na koji nosi svoj križ, pruža mu golemu priliku- čak i u najtežim okolnostima- da svojem životu da dublje značenje. Može ostati hrabar, dostojanstven i nesebičan. Ili, u nemilosrdnoj borbi za samoočuvanje, može zaboraviti svoje ljudsko dostojanstvo i ne biti ništa više od životinje. Ovdje se čovjeku pruža prilika da iskoristi ili propusti mogućnosti da dosegne moralne vrijednosti koje mu teška situacija pruža. I to odlučuje je li dostojan svoje patnje ili ne. 

(...)
Rekao sam da u teškim trenucima uvijek netko gleda na nas- prijatelj žena, netko živ ili mrtav. Bog- i da taj netko očekuje da ga ne razočaramo. Nada se da patimo ponosno- ne bijedno- znajući kako umrijeti.

Čini mi se da danas ulažemo enormnu energiju kako bismo eliminirali patnju, ili barem zaboravili da ona postoji. Ipak, svi mi, manje ili više osjećamo njezinu prisutnost, bilo da se bojimo dana kada će ona doći i k nama, bilo da se suočavamo s patnjom bliske osobe, bilo da i sami prolazimo kroz teško razdoblje, pitajući se nismo li možda izgubili previše toga i može li život uopće više biti dobar. Ova knjiga, meni je dala neke odgovore na takva pitanja i pokazala mi je nove prostore slobode u situacijama u kojima se čini da je uopće nema. Zato ju od srca preporučujem i nadam se da ćete u svom vremenu i na svojim policama pronaći mjesta za ovu knjižicu, te da će vam ona kao i meni otvoriti pogled i dati novu hrabrost za život.

Naš je naraštaj realan zato što smo upoznali čovjeka onakvim kakav jest. Uostalom, čovjek je to biće koje je izumilo plinske komore u Auschwitzu; no on je i to biće koje je uspravno ulazilo u plinske komore, s Očenašem ili sa Šema Izrael na usnama.



petak, 23. srpnja 2021.

 Jan Guillou: Trilogija o templarima


Glavni junak trilogije o templarima Arn Magnusson, živi na području današnje Švedske u 12. stoljeću. U tri knjige pratimo Arnov život. U prvoj knjizi Put u Jeruzalem saznajemo o njegovom rođenju i o tome kako je odgojen u cistercitskom samostanu, te kako ga je slijed političkih događaja doveo do toga da otputuje kao križar u Svetu zemlju. U drugoj knjizi, Vitez templar, pratimo Arna kao templara u Svetoj zemlji. Nakon odsluženja svoje kazne Arn se vraća kući odlučan da "sagradi mir", o čemu piše treća knjiga, Kraljevstvo na kraju puta.

Da me životne okolnosti nisu natjerale na dugo mirovanje u kojem nisam pri  ruci imala drugih knjiga, moram priznati da bih vjerojatno ostavila knjigu negdje na prvih 100 stranica. Naime, na početku me je dosta odbio način pisanja, izrazi koji su korišteni, osobito kada se radi o robovima dosta su grubi i na početku mi je knjiga ostavila dojam proste i jeftine knjige koja gleda na čovjeka kao na roba niskih strasti. Međutim kako sam odmicala dalje, knjiga je postala bolja i kvalitetnija, i taj dojam je potpuno iščezao kada se radnja premjesti u cistercitski samostan. Nakon čitanja cijele trilogije, moje je tumačenje da je grubost na početku služila kako bi ocrtala sveukupnu atmosferu poganstva koja je u to vrijeme i dalje značajno vladala tim područjem. Kasnije mi se jako svidio opis cistercitskog samostana, opis i način obrazovanja mladog Arna, a posebno je duhovito opisana epizoda prvog izlaska mladog Arna iz samostana. Većina knjige u detalje prati Anrovo obrazovanje u cistercitskom samostanu, te napredak koji dolazi s tim obrazovanjem, te postavlja neka i danas aktualna pitanja poput: što sve podrazumijeva potpuno obrazovanje i kako se to promijenilo u suvremenosti: što ima bezvremensku vrijednost, a što je vrijedno modernizirati, i na koji način?

U drugom dijelu Arn je vitez templar u Svetoj Zemlji, i biva svjedok i sudionik mnogih poznatih bitaka i događaja te upoznaje i sprijateljuje se sa samim Saladinom. Meni je ovo najdraži dio trilogije. U ovom dijelu Arn postaje zreo čovjek i pratimo njegovo djelovanje u Svetoj Zemlju. Arn ovdje utjelovljuje sve poželjne osobine kreposnog čovjeka: trpi veliku strogoću i asketizam templarskog reda, poštuje ljude, čak i one s kojima ne dijeli vjeru i to se najbolje vidi u njegovom odnosu prema beduinima i Saladinu. Najljepši je dio prijateljstvo sa Saladinom: na početku ono započinje samo čašću, jer se obojica pridržavaju svoje riječi, zatim se nastavlja poštovanjem, divljenjem i na kraju završava iskrenim prijateljstvom koje nadilazi razlike, istovremeno poštuje svoje i tuđe, te na kraju ima mnoge pozitivne posljedice na živote mnogih ljudi i na sam tijek rata.

U posljednjem dijelu, Arn se vraća kući s namjerom da "izgradi mir". Tu se ponovno susreće s nekim starim problemima, ali i starim prijateljima, te pokušava donijeti svojoj domovini sve ono što je naučio u svom putovanju kako bi donio blagostanje i mir.

Kada sam završila knjigu bila sam stvarno tužna što je završila, i osjećala sam se kao da se rastajem s dobrim prijateljem,  Napisan je još jedan nastavak: Arnovo naslijeđe, ali meni on nije ni izdaleka toliko dojmljiv kao trilogija.

Knjiga mi se svidjela jer, osim zanimljive radnje i živopisnih i dojmljivih likova, osjećam iskrenost autora. Čini mi se, da je temi pristupio s poštovanjem, i tako je pisao o razdoblju, ljudima i katoličkoj Crkvi. U današnjem dobu mnogi od nas imamo unaprijed određene stavove i često ne želimo ili se bojimo priznati onima kojima se sa svime ne slažemo, ono u čemu su ipak u pravu i mogu obogatiti naš svijet. Čini mi se da je na tom području možda najznačajniji iskorak ove knjige. Iako nisam upoznata s osobnim mišljenjima i stavovima autora, iz onoga što sam pročitala o njemu, on se smatra socijalistom (prema tekstu na Wikipediji), međutim, iako se osobno ne bih složila sa svime što je napisao o Crkvi i sa svim teološkim promišljanjima, mislim da pokazuje značajnu količinu obrazovanja i poštovanja kada piše o tim temama. Kao što je ocrtao odnos poštovanja i prijateljstva među pripadnika dva potpuno različita svijeta Arna Magnussona i Saladina u drugom dijelu, tako je i on sam u ovim djelom postavio temelje za izgradnju takvog društva. To je ono što mi se jako svidjelo i mislim da ovu knjigu čini vrijedom čitanja.

petak, 9. srpnja 2021.

 Knjige za ljeto

S obzirom da je došlo ljeto, vrijeme kada najćešće imamo nešto više vremena, pa i više čitamo, a ovaj blog je tek u povojima i za sada imam tek jednu preporuku, odlučila sam s vama podijeliti nekoliko popisa. Prvi su knjige koje sam pročitala i o kojima namjeravam napisati osvrt na blogu u nekom trentku. Drugi je moja lista za čitanje: knjige koje namjeravam pročitati, netko mi je preporučio ili su me zanteresirale u nekom katalogu. 

Pročitane knjige- preporuka

Romani (poredani od najboljeg)

Luis de Wohl- Koplje
Natalia Sanmartin Fenollera- Buđenje gospođice Prim
Maria Augusta von Trapp-Obitelj Trapp
Tygve Gulbransenn - Norveška trilogija (I vječno pjevaju šume, Nema puta naokolo, Vjetar s planine)
Jan Guilou- Trilogija o templarima (Put u Jeruzalem, Vitez templar,  Kraljevstvo na kraju puta)
Gereon Goldman-Sjene smrti svjetlo utjehe
Henryk Sinkiewicz-Qou Vadis
Henryk Sinkiewizc-Ognjem i mačem, Potop, Pan Volodijovski
Julian Barnes-Buka vremena
Francine Rivers-Trilogija lava
Susan Meissner-Posljednja godina rata
Celeste Ng-Mali požari posvuda
Jodi Picoult-Priča o ljubavi
Jodi Picoult-Čuvarica sestre svoje

 Pishologija, samopoć, odgoj

Jordan Peterson -12 pravila za život
Stephen Covey-7 navika uspješnih ljudi
Stephen Covey-7 navika uspješnih obitelji
Gregory Popcak-Parenting with grace

Knjige koje nisam pročitala ali su na mom popisu

Paul Glynn-Čovjek koji je tješio Nagasaki
Asimov- Fundacija
Wilhem Hunermann- Svetac i njegov Demon
Lisa Genova-Svaka nota odsvirana
Ignacy Karpowicz-Sonjka
Sergej Lebedev-Granica zaborava
Elizabeth Camden-Protiv plime 
Julie Klassen-Učiteljeva kći
Julie Klassen-Tajnovita guvenranta
Andrew Martin-How to lay things really flat
Khaled Hosseini- Tisuću žarkih sunaca
Riszard Legutko-Demon u demokraciji
Alejandro Solalinde i Lucia Capuzzi-Narkodileri me žele ubiti
Scott Peck-Put kojim se rijeđe ide
Dan Kindlon-Odrastanje Kaina
Ispovijesti ruskog hodočasnika
Thomas E. Woods-Kako je katolička Crkva izgradila zapadnu civilizaciju
Susan Meissner-Tajne sretnog života
John Senior- The Restoration of Christian Culture
Rodney Stark- Lažna svjedočanstva

Evo, to su moji popisi. Pišite mi u komentarima vaše preporuke ili mišljenja o knjigama koje sam nabrojala, rado ću ih čitati i nadam se dodati ponešto na svoju listu za čitanje :)
                                           Image by Free-Photos from Pixabay

Ruta Sepetys: Pomrčina srca

    Litvanka pored gorba svoje kćeri u Ust Omchugu. By Rights: Kauno IX forto muziejus / Kaunas 9th Fort Museum - Europeana (cropped), CC BY...