ponedjeljak, 20. lipnja 2022.

Jevgenij Vodolazkin: Lavr

U različito vrijeme imao je četiri imena. To se može smatrati prednošću, jer je ljudski život raznorodan. Zna se dogoditi da njegovi dijelovi imaju malo toga zajedničkog. Toliko malo da se može učiniti kao da su ih proživjeli različiti ljudi.

Svatko od nas ponavlja Adamov put i s gubitkom nevinosti postaje svjestan da je smrtan. Plači i moli se Arsenije. I ne boj se smrti, jer smrt nije samo gorčina rastanka. Ona je i radost oslobođenja.

Trebalo mi je tri mjeseca od čitanja ovog romana da stvari sjednu na svoje mjesto i da se iskristalizira recenzija. Na prvi pogled roman je opor, grub, nerazumljiv i zbrčkan a istodobno vrlo privlačan i dirljiv.
Glavni junak, Arsenije živi u srednjovjekovnoj Rusiji. Nakon što ljubav njegova života Ustina, njegovom krivnjom umre u teškom grijehu on se odlučuje za isposnički život kako bi učinio pokoru i pribavio oproštenje za Ustinu i njezin ulazak u život vječni.

Čini ti se da za tebe u životu nije ostalo ničeg bitnog i ne vidiš u njemu smisla. No upravo ti se sad u životu razotkrio najveći smisao kojega prije nije bilo.

Neću te žaliti: kriv si za njezinu tjelesnu smrt. Kriv si i za to što bi joj mogla propasti duša. Morao bih ti reći da joj je poslije groba već prekasno spašavati dušu, ali znaš- neću to reći. Zato štp ondje gdje je sad ona nema već. Nema ni još. I nema vremena, ima samo beskrajne milosti Božje, u nju se ufamo.

Nevjerojatna privlačnost romana je upravo njegova centralna tema: ljubav Arsenija prema Ustini. Ipak, ona nije prikazana na način na koji smo ju navikli prepoznavati: zašećerenu romansa s leptirićima u trbuhu. Ona je kao u stvarnosti: uporna, često bolna i zahtjevna. Ona je češće odluka nego osjećaj. Arsenije je učinio pogrešku, ali on Ustinu voli i zato niti jedna žrtva nije premala kako bi okajao svoj i njezin grijeh. Ne odustaje, ne proglašava da je sada dosta i da je sada vrijeme da i on potraži neki užitak u svom životu, što mu vjerojatno nitko ne bi zamjerio. On vodi, u ljudskim očima potpuno neuspješan i nevjerojatno neprivlačan život koji u trenutcima graniči s ludilom i odriče se svega kako bi spasio svoju Ustinu.

Tako da, ljubavi moja, idem k samom središtu zemlje. Idem k onoj njezinoj točci koja je najbliža Nebu. Ako je mojim riječima dano doletjeti do Neba, to će se dogoditi upravo ondje. A sve su moje riječi-o tebi.

I onda njegova ljubav prema Ustini nije zatvorena sama u sebe, ona postaje plodna i Arsenije hoda svijetom iscjeljujući ljude i pružajući im, osim zdravlja i utjehu i razumijevanje.
 

Anđeli se ne umaraju, odgovori Anđeo, zato što ne štede snage. Ako ne budeš mislio na ograničenost svojih snaga, ni ti se nećeš umarati. Znaj, Arsenije, da po vodi može hodati samo onaj koji se ne boji potonuti.

Kad bi u meni bilo svjetlo, izliječio bih ga, govori Arsenij o takvu bolesniku Ustini. Ali ne mogu ga izliječiti zbog težine svojih grijeha. To mi grijesi ne daju da se popnem na visinu gdje leži spas toga čovjeka. Ja sam, ljubavi moja, krivac za smrt toga čovjeka i stoga plačem zbog njegova odlaska i svojih grijeha

Prebivaj čedo u zdravlju. Dok je čovjek na zemlji, mnogo je toga popravljivo. Znaj da ne ostaje svaka bolest u tijelu. Čak ni najstrašnija. Ne mogu to objasniti ničim drugim osim milošću Svevišnjega, ali vidim da će guba izaći iz tebe.

Zanimljiva stvar je što se sadašnjost i budućnost isprepliću pa je čitav roman pun suptilnih referenci na europsku i rusku povijest do dvadesetog stoljeća. Za Arsenija protok vremena nije linearan jer je naglasak na ljubavi pred kojom i vrijeme gubi svoju neumoljivu snagu protoka.

U biti, tu stvar i nije u vremenu jerbo je prava ljubav izvan vremena. Može čekati i cijeli život.

Problem je s dobrim knjigama što je teško napisati dobru recenziju o njima, jer dobre knjige govore same za sebe, ne treba im ništa dodavati niti oduzimati.
Pozivam vas zato da pronađete vremena za Lavra. Ta je knjiga kao zakopano blago; kada probijete kroz prvotnu neprivlačnost i čudnost dočekat će vas pravo blago razmišljanja o ljubavi, vremenu i vječnosti, grijehu i iskupljenju i pogled na neizrecivu vrijednost jednog neuspješnog i neprivlačnog života.
Pa, iako otvara tolike velike teme roman ostaje ponizan u svojim zadnjim rečenicama:

Kakav ste vi to narod, govori trgovac Siegfried. Čovjek vas iscjeljuje, posvećuje vam cijeli svoj život, a vi ga cijeli život mučite. A kad umre, zavežete mu za noge uže i vučete ga i lijete suze.
I našoj si zemlji već godinu i osam mjeseci, odgovara kovač Averkij, a nimalo je ne razumiješ.
A vi je razumijete, pita Siegfried.
Mi? Kovač se zamisli i gleda Siegfrieda. Ni mi je, naravno, ne razumijemo.

petak, 31. prosinca 2021.

J.R.R. Tolkien: Gospodar prstenova

 

                                                        Photo by Levi Bare on Unsplash

Za kraj ove godine odlučila sam se za najveći zalogaj za ovaj mali blog. Radi se o knjizi koja je po mom mišljenju jedno od najboljih djela svjetske književnosti, o Tolkienovu Gospodaru prstenova.
Mislim da su bilo kakvi uvodi ovdje izlišni, svi mi znamo za Gospodara prstenova, bilo da smo čitali knjigu ili gledali filmove (jednom ili više puta). O Gospodaru su napisane knjige i knjige što sada mene i moj skromni blog stavlja pred veliku zadaću za koju ne znam jesam li joj dorasla.
Knjigu sam sada pročitala treći put i u ovom trećem čitanju ona za mene nije nimalo izgubila svoju svježinu i zanimljivost. Štoviše, čini mi se da svakim čitanjem u njoj otkrivam sve više dubine.
O Gospodaru prstenova ne treba puno pričati, treba ga čitati. Ovaj moj post, svojevrsni je moj dnevnik čitanja i u njemu sam izdvojila neke od dijelova koji su me se najviše dojmili.
Ovo je priča o životu. Zato ju volimo. Ne moramo puno analizirati i filozofirati, mi ju prepoznajemo: to je priča o svakome od nas.
O životu i njegovoj krhkosti i prolaznosti.

-Ali to nije vaš Shire- reče Gildor- Ovdje su prebivali i drugi prije hobita i drugi će prebivati kad hobita više ne bude. Oko vas je na sve strane svijet, vi se možete ograditi od njega ali ga ne možete zauvijek isključiti.

O pravdi.

Mnogi koji žive zaslužili su smrt. A neki koji umiru zaslužili su život. Zar im ga možeš dati? Zato nemoj biti tako revan u izricanju smrtnih osuda. Jer čak ni najveći mudraci ne mogu sagledati sve ciljeve.
 

O srahu koji svi osjećamo gledajući kako se u svijetu događaju strašne stvari.

-Da se to bar nije dogodilo u moje vrijeme- uzdahne Frodo.
-To i ja kažem- reče Gandalf- i svi oni koji dožive ovakvo vrijeme. Ali nije na njima da o tome odlučuju. Na nama je samo da odlučimo što ćemo učiniti s vremenom koje nam je dano.

O našoj nestalnosti s kojom se moramo svakodnevno boriti.

Jer vi još ne poznajete snagu svoga srca i ne možete predvidjeti na što će svaki od vas naići na ovome putu.
-Nevjeran je onaj koji kaže zbogom kad se na putu smrkne- reče Gimli.
-Možda- potvrdi Elrond- ali neka se ne zariče da će hodati po tami onaj koji nije vidio noć kako pada
-Ipak, zadana riječ može okrijepiti pokolebano srce-opet će Gimli.
-A može ga i slomiti- reče Elrond- Nemojte gledati predaleko naprijed!

O potpuno neočekivanoj i neobjašnjivoj ljudskoj snazi i volji da se odupre zlu koje izgleda nepobjedivo. 

Očajanje ili ludost?-ponovi Gandalf- Nije to očajanje, jer očajanje obuzima samo one koji nimalo ne sumnjaju u propast na kraju. A mi nismo takvi. Mudrost je uočiti što je nužno pošto su odvagnute sve druge mogućnosti, iako se to može učiniti i ludošću onima koji se hvataju lažne nade. Pa dobro, neka nam ludost bude veo, koprena pred očima Neprijatelja! Jer on je silno mudar i točno mjeri sve na vagi svoje zlobe. Ali jedina mjera za koju on zna jest žudnja, žudnja za vlašću, a sva srca prosuđuje po sebi. Njemu ne bi nikad palo na pamet da će se itko odreći toga, da ćemo mi, domogavši se Prstena poželjeti da ga uništimo. Ako to doista želimo, pomrsit ćemo mu račune.

O nadi.

Ja ništa ne proričem jer je sad svako proročanstvo uzaludno: s jedne strane leži tama, a s druge samo nada.

Tu su i vilenjaci, bića koja žive u skladu s prirodom i koji utjelovljuju veliku mudrost. Ona nije nedohvatljiva, ona je ukorijenjena u realnosti i zato su ponizni.

Vilenjaci malokad daju nepromišljene savjete jer je savjet opasan dar, čak i kad ga mudrac daje mudracu, a svi putovi mogu završiti na stramputici.

Oni žive dugo i mnoge su stvari vidjeli, zato prepoznaju događaje.
Zapravo se ni u čemu toliko ne ogleda moć Gospodara tame koliko u otuđenosti koja dijeli sve one koji mu se još odupiru.

Ne odbacuju lakomisleno tradiciju.
Samo nemojte prezirati pučke predaje što su doprle do nas iz dalekih godina; jer često se može slučiti da babe čuvaju u sjećanju predaju o stvarima koje su nekoć i mudraci trebali znati.

Možda će netko prigovoriti da ovo ipak nije knjiga o životu. To je bajka. Jer Frodo je na kraju uspio i u Međuzemlju je zavladao mir. Pa ipak, ako zaista čitamo i uživamo u ovoj knjizi onda smo prošli kroz osjećaje straha, neizvjesnosti i prihvaćanja mogućnosti lošeg ishoda kroz koji prolaze svi likovi.

Možda će uskoro doći vrijeme kad se nitko neće vratiti- reče joj on.- Tada će trebati biti hrabar bez slave jer se nitko neće sjećati junaštava počinjenih u posljednjoj obrani vaših domova. Pa ipak, ta junaštva neće biti ništa manje vrijedna zato što ih nitko neće slaviti.

Ti osjećaji neizvjesnosti i straha od negativnog ishoda poznati su nam, a možda smo i upznali osjećaj spoznaje da niti najgori ishod nije naš konačni kraj.

Visoko iznad Ephel Duatha na zapadu noćno je nebo bilo još mutno i blijedo. Ondje, među ostacima oblaka iznad tamnog i visokog vrha u gorju, Sam opazi bijelu zvijezdu kako načas zatreperi. Ljepota njena zgodi ga u srce dok ju je gledao iz ovog pustog kraja, i vrati mu se nada. Jer kroz glavu mu promakne, poput koplja, bistra i hladna, misao da je Sjena na kraju krajeva tek nešto sitno i prolazno: ima svjetla i uzvišene ljepote što će zauvijek ostati izvan njena dohvata.

Zato je to priča o svima nama. Jer Frodo je bio sasvim običan i ni po čemu poseban, a spasio je Međuzemlje. Ona nas izaziva da bar na trenutak pomislimo: tko zna što bi se dogodilo da ja prihvatim svoj prsten i krenem prema Mordoru nošen samo nadom koja se čini kao ludost?

Tolkien ide korak dalje od sretnog kraja. Život se nastavlja i vrijeme je neumoljivo. Priča završava rastankom prijatelja.

Neću vam reći: ne plačite, jer nisu sve suze za zlo.

Zadnje rečenice knjige su za mene potpuno iznenađujuće. Svjedočili smo prijelomnom događaju za Međuzemlje velikim junaštvima i žrtvama i mnogim mudrostima. A sve završava ovim jednostavnim riječima:
Jašući dalje, spazi unutra žuto svjetlo i vatru; večera je bila spremna i čekala ga. Ruža ga uvuče unutra, posjedne na njegovu stolicu i metne mu malu Elanor u krilo.
Sam duboko uzdahne i reče:
-E pa, vratio sam se.

To je razlog zašto ima smisla kroz vatru i vodu otići do Mordora i natrag: zbog budućnosti našeg djeteta. Chesterton je to izrekao ovako:

Pravi vojnik se ne bori zato što mrzi onoga ispred sebe već zato što voli one koji su iza njega.

 
Bez obzira odlučite li pročitati Gospodara prstenova prvi put ili ga ponovno uzeti u ruke nadam se da ćete u njemu pronaći nadahnuća za svoj život: da prihvatite hrabro užasan teret koji život stavlja pred vas kao što je Frodo učinio, da budete vjerni i odani poput Sama, zaigrani bezbrižni a ipak vjerni i ozbiljni kada situacija to traži poput Merryja i Pipina, da znate čuti i onoga s kojim se ne slažete kao što su učinili Legolas i Gimli, da postanete ono za što ste rođeni kao Aragorn, da shvatite da nikad nije kasno skrenuti s krivog puta kao Boromir, i da budete mudri i ponizni poput Gandalfa.
Uz te misli želim vam svima sretnu i blagoslovljenu novu 2022. godinu!

četvrtak, 23. prosinca 2021.

Magnus MacFarlane-Barrow: Baraka koja je nahranila milijun djece

Iz male barake u Dalmallyju, Argyll, 1992. godine Magnus je zatražio donacije pomoći za jednokratan put u ratom pogođenu Bosnu i Hercegovinu. Što se dogodilo u tjednima, mjesecima i godinama koje su uslijedile nije samo iznenadilo Magnusa već je nadahnulo desetine tisuća ljudi diljem svijeta da se priključe pokretu koji bi jednoga dana mogao stati na kraj gladi djece.

Baraka koja je nahranila milijun djece opisuje kako je do sada tekla ta izvanredna priča.

Upoznajte ljude koji su nadahnuli ovaj rad i zbog kojih je on rastao. Čitajte o malim djelima ljubavi koja su učinila ovaj rad mogućim. Saznajte kako, u svijetu gdje 61 milijun djece još uvijek ne ide u školu, rad Marijinih obroka tek počinje.
                          Marijini obroci  

  Mislila sam da ne trebam pročitati ovu knjigu jer sam već upoznata sa radom Marijinih obroka. Međutim, u book clubu u kojem sudjelujem Baraka je lektira za ovaj mjesec. Zato sam ju posudila i pročitala. Sada ju želim preporučiti vama. U mjesecu darivanja svi želimo biti posebno osjetljivi prema onima koji imaju puno manje od nas. Zato mislim da je ovo dobra prilika da se podsjetimo zašto i na koji način treba pomagati a čini mi se da je ovo knjiga koja nam može punuditi odgovore na ta pitanja.  Osim što sadrži priču o Marijinim obrocima, toj zbilja impresivnoj organizaciji za koju bismo svi trebali znati, govori nam o poštovanju prema čovjeku bez obzira na to koliko ima, o vrijednosti obitelji, o tome kako male stvari mogu postati nezamislivo velike kada živimo u istini.
U knjizi 7 navika uspješnih obitelji, Stephen Covey kaže da osim obitelji koja je potpuno funkcionalna postoji još jedan viši stupanj obitelji, a to je obitelj sa svrhom. Drugim riječima, kada uspijemo da naša obitelj nije samo dobra za sve nas kao članove već možemo učiniti dobro i za druge oko nas, tada imamo obitelj sa svrhom.
To je bila prva misao kada sam počela čitati Baraku koja je nahranila milijun djece: Marijini obroci nastali su ukorijenjeni u jednoj obitelji sa svrhom. Na samom početku, Magnus opisuje svoju obitelj i kako je došlo do toga da se on počne baviti humanitarnim radom, iz čega su na kraju izrasli Marijini obroci. Prekrasno je vidjeti ova svjetska organizacija koja danas hrani više od milijun djece nije nastala kada je neki bogataš odlučio riješiti problem gladi u svijetu nego u jednoj običnoj obitelji. Ona je započela kao jedna gesta ljubavi i pomoći onima koji su bili u potrebi. Nakon toga ta se ljubav umnožila i prelila svih očekivanja onih koji su započeli ovo djelo.
Upravo to je poruka knjige koja me se najviše dojmila: ti nisi premalen da bi pomogao i napravio promjenu. Možda strpljivost i ljubav koju ulažeš u odgoj svoje djece donosi promjenu. Možda trpljenje koje prikazuješ donosi promjenu. Tvojih 130 kuna kojima možeš nahraniti jedno dijete cijele godine donosi promjenu za to konkretno i stvarno dijete. Mnogo je načina. I svi su nam na dohvat ruke.
U svijetu u kojemu smo bombardirani lošim vjestima i često nam se čini da ništa ne možemo promijeniti Marijni obroci donose nadu: ne samo onima koji su gladni, nego i nama koji smo zaboravili da možemo pomoći i da je naša pomoć potrebna svijetu.
 Ovdje možete pročitati više o Marijinim obrocima, naručiti knjigu i vidjeti kako i vi možete pomoći.

Želim vam svima sretan i blagoslovljen Božić!

petak, 19. studenoga 2021.

Ruta Sepetys: Pomrčina srca

 

 


Litvanka pored gorba svoje kćeri u Ust Omchugu.

By Rights: Kauno IX forto muziejus / Kaunas 9th Fort Museum - Europeana (cropped), CC BY 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=64144894

Nakon prethodne knjige, Sol u moru koju je na mene ostavila vrlo dubok dojam, potražila sam i ostale romane iste spisateljice. Pomrčina srca, ili u izvorniku, Between shades of grey, svojevrsni je par knjige Sol u moru, jer priča o sestrični Joane Vilkas, Lini Vilkas. Ona i njena obitelj ostali su u Litvi te su ubrzo nakon Sovjetske okupacije deportirani u radne logore u Sibiru.
Iako su likovi izmišljeni, radnja se temelji na stvarnim događajima koji su započeli 1939. godine Sovjetskom okupacijom Litve, Latvije i Estonije. Ubrzo nakon toga ljudi za koje se smatralo da su protusovjetski opredijeljenima poslani su u zatvore, pogubljeni ili deportirani u Sibir.
Oni koji su preživjeli, proveli su u Sibiru deset do petnaest godina, a po povratku su otkrili da su Sovjeti okupirali njihove kuće, imovinu i čak preuzeli njihova imena. Živjeli su kao kriminalci s ograničenim pravom kretanja, a govoriti o onome što su preživjeli bilo je zabranjeno, pa su tako istine o užasima koje su preživjeli ostale u tajnosti kroz mnoge godine.
Lina Vilkas četrnaestogodišnja djevojka koja živi sa svojim roditeljima i bratom i priprema se za umjetničku školu, jer crtanje je njezina velika strast i ljubav. Jedne noći Sovjeti zakucaju na njihova vrata i nasilno ih odvedu iz stana kao i mnoge druge.

Jeste li se ikad zapitali koliko je vrijedan ljudski život? Toga jutra, život moga brata vrijedio je koliko i džepni sat.

Mnogi drugi ljudi su deportirani. Svima njima zajedničko je da nisu učinili ništa loše, štoviše radi se većinom o liječnicima, odvjetnicima, učiteljima, vojnim časnicima, piscima, poduzetnicima, glazbenicima, umjetnicima i knjižničarima. Oni su svi utrpani u vagone. A na njihovom vagonu pisalo je Lupeži i prostitutke.

Dva Sovjeta su odvlačili nekog svećenika s perona. Ruke su mi bile vezane, a halja prljava. Zašto svećenika? Ali onda...zašto bilo koga od nas? 

Način pisanja Rute Sepetys me je naprosto osvojio u knjizi Sol u moru, a ovdje je moje divljenje potvrđeno. Iako piše o teškim i mukotrpnim stvarima, knjiga je čitka, stil nije zamoran i radnja ima brz tempo koji je lako pratiti. Ona ne nudi moralne sudove, nudi priču i nudi pogled u njene protagoniste, u prvom redu Linu, koja sve što se događa opisuje u svojim crtežima, pa cijela priča ima snažan vizualni efekt. Kao i u prethodnoj knjizi, svi povijesni detalji su detaljno proučeni i istraženi, pa iako sama Lina Vilkas nije postojala, priča je autentična jer govori o mnogim Linama i Jonasima, djevojkama i dječacima, majkama i očevima, prijateljima i susjedima čiji mirni životi su naprasno prekinuti i nepovratno uništeni radi ideologije.
Čini mi se da je upravo jednostavnost  a ipak duboka promišljenost i iskrenost čini priču snažnom.
 

Svećenik je podigao pogled prema nebu, poškropio uljem i načinio znak križa dok je naš vlak odmicao dalje.
Davao nam je posljednju pomast.

Moja veliki prigovor ovom izdanju jest prijevod naslova. Pažljivim čitanjem cijele knjige nisam pronašla niti jedan dio koji bi opravdao naslov koji se potpuno razlikuje od prijevoda naslova izvornika. Iako vjerujem da je ponekad zaista potrebno izaći iz domene direktnog prijevoda, u ovom slučaju to nije bilo potrebno, te mi se čini da si je prevoditelj uzeo neopravdanu slobodu prekrajanja autorskog djela.

Ovo nije roman sa sretnim krajem, niti ljubavna romansa.On također, iako piše o strašnim stvarima ne obiluje plastičnim opisima, i njima autorica pribjegava samo povremeno kako bi ocrtala dubinu situacije. Ovo je pokušaj bacanja svjetla na jedan dio povijesti koji smo zaboravili ili možda previdjeli. Ipak više od svega, ovaj roman želi pokazati ljudsku snagu: snagu za otpor, snagu za dobrotu i za ljubav čak i u strašnim životnim okolnostima. Ovo djelo je snažno upozorenje ali i poziv na nadu.

 U dubini zime, napokon sam spoznao da u meni leži nepobjedivo ljeto.
                                                        Albert Camus

subota, 16. listopada 2021.

Ruta Sepetys: Sol u moru


Photo by JOHN TOWNER on Unsplash

 

Kada preživjeli odu, ne smijemo dopustiti da istina nestane s njima.

 Kada sam prvi put držala ovu knjigu u rukama, mislila sam da ću čitati nešto slično Titanicu. To je bio pogrešan dojam. Ovo je knjiga o ratu. O strašnim stvarima koje ljudi rade jedni drugima u ratu. I o tome kako su ljudi sposobni nadići zvjerstva koja doživljavaju i vide oko sebe i ne izgubiti ljudskost.
Na prostoru Poljske, Istočne Pruske i Litve sukobile su se za vrijeme Drugog Svjetskog rata dvije zle sile: nacistička Njemačka i sovjetska Rusija. Stanovništvo je doživljavalo nevjerojatna zvjerstva i strahote, osobito dolaskom sovjetske armije. Za mnoge od njih jedina nada je bila operacija Hanibal; njemačka pomorska operacija kojom su evakuirane njemačke trupe ali i civili (Litavci, Latvijci, Estonci, etnički Nijemci te stanovnici Istočne Pruske i poljskih koridora). Wilhelm Gustloff  bio je najveći  brod kojega su nedugo nakon isplovljavanja iz Gotehafena (Gdynia, Poljska) pogodila tri torpeda iz sovjetske podmornice. Potonuo je za manje od sat vremena. Na brodu je bilo 10000 ljudi, većinom civila i procjenjuje se da se njih 9500 utopilo. Likovi romana, sudionici su ove teške drame.   

Postoje mnoge važne priče o Drugom svjetskom ratu. Mnogo je dokumentirano o bitkama, politici, krivnji i odgovornosti. Patnja je isplivala kao pobjednik, dotičići sve strane i ne štedeći ni jednu uključenu naciju.
(iz pogovora)

Radnja se odvija u siječnju 1945. Sumorna atmosfera zimskog krajolika okovanog snijegom i ledom,  hladnoća i strah među ljudima savršeno su postignuti bez detaljnih opisa. Likovi su živi i stvarni, nisu samo izbjeglice, žrtve, oni su ljudi s mnogim dvojbama, borbama, strahovima i krivnjom koju nose.
Ljudska dobrota, želja za ljepotom, i nevjerojatna hrabrost koju pokazuju neki od likova ovoj priči daje konačan pečat nade, koji ga izdiže iznad svih strahota o kojima piše, tjerajući vas pritom da zavolite ove obične ljude i plačete s njima.

Starac je govorio samo o cipelama. Govorio je o njima s takvom ljubavlju i emocijama da ga je jedna žena u našoj skupini okrunila titulom "pjesnik cipelar". Žena je nestala dan kasnije, ali nadimak je preživio.

"Cipele mi uvijek pričaju priču", rekao je pjesnik cipelar.
"Ne uvijek", suprotstavila sam se.
"Da, uvijek. Tvoje čizme, skupe su, dobro izrađene. To mi govori da dolaziš iz dobre obitelji. No njihov je stil prikladan za stariju ženu. To mi govori da su vjerojatno pripadale tvojoj majci. Majka je žrtvovala čizme za svoju kćer. To mi poručuje da si voljena, draga moja. A majka ti nije ovdje, što mi govori da si tužna, draga moja. Cipele mi pričaju priču."

Povremeno mi se dogodi da naiđem na neku knjigu čiji naslov me obori s nogu. Naslov koji u dvije-tri riječi uspije prenijeti dušu knjige. Naslov kojim me knjiga dotakne i prije nego otvorim korice. Ovo je jedna od takvih knjiga i naslov me je natjerao da baš nju prvu izvučem s hrpe knjiga pripremljenih za čitanje. Naslov, sažima svu bol i težinu događaja o kojima knjiga priča. Radi se o stvarnim povijesnim događajima, o ljudima, o nebrojenim sudbinama onih koji su bili kao vi i ja; veselili su se, nadali, voljeli i mrzili, borili se i odustajali i čeznuli za srećom, sigurnošću i ljubavlju. Oni su nestali, sve to veliko blago mnogih jedinstvenih ljudskih života je izgubljeno u velikom prostranstvu mora, a mi čak ni ne znamo za njih. Oni su kao sol u moru.
  Na kraju ću dodati još samo ovo: kada konačno otvorite korice knjige, ona doista i opravdava naslov.

Htjela sam svoju majku. Moja je majka voljela Litvu. Voljela je svoju obitelj. Rat joj je oduzeo sve što je voljela. Hoće li saznati užasne detalje naše patnje? Hoće li vijest doći do mog rodnog grada Biržaija, do mračnog bunkera u šumi u kojem se možda skrivaju moj brat i otac?
Joana Vilkas, vaša kći, tvoja sestra. Ona je sol u moru.

 

 


srijeda, 15. rujna 2021.

Marija Grgić: Ćakule male


 


Tako mi je drago što mogu na svom blogu pisati o jednoj od najljepših knjiga koju sam ikada pročitala iz pera moje poznanice, kolegice Marije Grgić. To je knjiga Ćakule male, jedan podsjetnik na sretno djetinjstvo, spomenik jednog vremena i dio naše velike kulturne baštine, jer je napisana Vranjičkim dijalektom i u njoj se s događajima iz djetinjstva isprepliću narodni običaji i priče o načinu života baka i djedova. 

Ima nešto tako privlačno i gotovo čarobno u običnim pričama iz svakodnevice. U pričama "kad sam bio mali..." koje mi je pričao moj tata dok sam ja bila mala. U pričama baka i djedova o njihovoj svakodnevici. U ovim pričama Marije Grgić o njenom djetinjstvu u Vranjicu....O jednom vremenu koje je prošlo ali ipak nije zaboravljeno nije izgubljeno živi i dalje u nama. Kada pričamo priče iz naših djetinjstva i života obitelji, one nas privlače. To su oni obični trenutci, daleko od idealnih često usred raznih briga, rata, siromaštva i mnogih nedaća kojima život obiluje. Trenutci koji su se ipak istakli i ostali zauvijek zabilježeni samo zbog ljubavi koju smo primili i dali u tim trenucima. Iako na prvi pogled izgledaju kao obična i dosadna svakodnevica, radi se ipak o najljepšim pričama koje mogu biti napisane. A najljepše priče uvijek govore o hrabrosti, nesebičnosti i naravno o ljubavi.

" Ja iman tri brata, ali kad rečen brat, to je ka brat, odnosi se samo na jednoga, onoga koji me tuka. I kojeg san ja grizla. (...)Nekad bi se brat i ja potukli, a nekad molili skupa. Ajmoreć cilo vrime smo molili uvik za isto, za neke dičje žeje, da ih ispuni Svemogući Bog. I kad se to nije događalo, onda bi mi udrili još više molit: za biciklu, role, za tamagočija, da nas izvuku na Huga, za novo auto monovolumena ka šta bi vidli u onih Francuza ka smo liti išli na otok u Povja."

Za mene je ova knjiga prekrasna toliko da su mi oči često zasuzile od ljepote dok sam ju čitala.

Lijepa mi je jer je napisana Vranjičkim dijalektom i više nego jednom sam ju poželjela čitati na glas jer je nekako šteta čitati to u sebi. Mislim da bi svakako trebala doživjeti svoje audio izdanje. I jedno izdanje sa rječnikom, da ju svi u cijeloj Hrvatskoj mogu čitati i razumjeti.

Lijepa mi je jer me podsjeća na moje djetinjstvo. Marija i ja smo vršnjakinje, pa iako sam ja svoje djetinjstvo provela u drugom dijelu Hrvatske, neke su stvari bile slične: bio je rat, bojali smo se četnika, i mi smo ljeti organizirali dječje festivale, imali smo tamagočija i zvali smo Huga. Dok sam čitala poglavlje o Konobi Marijinog dida, bilo mi je kao da sam ponovno sišla u podrum kuće u Dubrovniku gdje je moj pradjed radio vino.

 Na kraju, lijepa mi je jer je tako jednostavna i iskrena, zaigrana a povremeno tako mudra i duboka. Baš onakva kakva su djeca.
 

"Ja nisan mogla odat sporo po skalama jer ka bi krenila puzgor ili puzdol, uvatila bi me neka srića pa bi pritrčala, pa bi poskočila i bilo bi mi lipo odat vamo tamo po kući i klapat po skalama dok se one klimaju pod menon ka da nešto govore, ka da pričaju rasklimanu priču o svin babana koje su ovde odale. O svim veštama i dalmatinskin odijelima koji su kroz kuću prolazili."

ponedjeljak, 6. rujna 2021.

Rodney Stark: Lažna svjedočanstva


Raskrinkavanje stoljeća protukatoličke povijesti

                                                            Image by Nimrod Oren from Pixabay

Malo dulje nisam ništa objavila i u međuvremenu se nakupilo zanimljivih knjiga o kojima želim pisati, pa evo jedne popularnoznanstvene knjige iz povijesti.

Rodney Stark je američki sociolog religije koji vodi katedru humanističkih znanosti na Sveučilištu Baylor. Direktor je Instituta za proučavanje religija pri istome Sveučilištu, te je utemeljitelj i urednik časopisa Interdisciplinary Journal of Research on Religion.

U ovoj knjizi Rodney Stark se bavi mitovima o Katoličkoj Crkvi koji su duboko usađeni u našu civilizaciju i mnoge od njih smo i sami naučili, prihvatili i smatramo ih istinitima.  Knjiga započinje poglavljem koje se bavi optužbom da je Katolička Crkva kriva za antisemitizam, zatim nastavlja poglavljem o zabranjenim evanđeljima koja je dosta popularizirao Dan Brown. Bavi se kasnim Rimskim carstvom i tzv progonom tolerantnih pogana. U nekoliko poglavlja se dotiče mita mračnog srednjeg vijeka, inkvizicije, i znanstvenih krivovjerja. Zatim se bavi križarskim pohodima i piše u ulozi Katoličke Crkve u ropstvu.. U poglavlju u kojem brani Crkvu od optužbe da podupire tiranske vlade, odgovara na optužbe i uvriježeno mišljenje o tome da Crkva smatra da postoji božansko pravo vladara pa citira dio iz djela sv. Augustina O državi Božjoj koji mi se toliko svidio da ga želim prenijeti i ovdje:

Jer duhovito i istinito odvratio je Aleksandru Velikomu neki zarobljeni gusar. Kada je toga čovjeka kralj upitao što je mislio kada se upustio napadati po moru, on mu je otvoreno i drsko odgovorio. "Isto što i ti kada si napao cijeli svijet, ali jer ja to činim s malim brodom, zovu me lopovom, a ti s golemim brodovljem i zovu te carem.

U istom poglavlju se bavi i Francuskom revolucijom, revolucijama u Rusiji. U školi smo o Francuskoj revoluciji stekli romantičnu sliku o bratstvu, slobodi i jednakosti, a ovdje se dotiče i njene vrlo velike okrutnosti te nevjerojatne mržnje i pokušaja zatiranja Katoličke Crkve. Na kraju se u zadnjem poglavlju dotiče mita o protestantskoj modernosti i tome da je protestantizam postavio temelje modernog kapitalizma.

Knjiga mi je bila baš zanimljiva. Iako mnogi od nas možda (nepravedno) povezuju povijest s nečim dosadnim, mislim da je to samo plod toga što nam ju je školski sustav takvom predstavljao. Historia est magistra vitae je zaista istinita poslovica, i mislim da iz prošlih vremena i načina života zaista možemo svašta zanimljivo naučiti o svojim precima ali i o sebi samima. S obzirom na vlastito manjkavo znanje iz povijesti čitanje ove knjige bilo mi je korisno, čak i neovisno o rušenju mitova, jer su na pristupačan i lako čitljiv način obrađeni mnogi bitni događaju i pojave iz povijesti zapadne civilizacije.

Naravno, osim  svega bila sam iznenađena kako ti mnogi mitovi opstaju. Čini se da u tome nisam sama, kao što autor kaže u uvodu:

Možda se pitate zašto takve notorne neistine opstaju, ako su doista neistine. Dijelom zbog toga što se jako međusobno podupiru i što su duboko utkane u našu opću kulturu tako da se čini nemogućim da ne budu istinite. Lako se pretpostavlja da bi se u našim "prosvijećenim" vremenima takve tvrdnje zasigurno odavno odbacile kada bi bile neistinite.
(...)
Napokon, nisam rimokatolik i nisam napisao ovu knjigu kako bi obranio Crkvu. Napisao sam je kako bih obranio povijest.

Svakako, legitiman je prigovor da samim time da je nešto objavljeno u knjizi ne čini te činjenice točnima. Mislim da je dobra stvar, da, iako je knjiga napisana lako čitljivo, ipak obiluje referencama na povijesne izvore, druge knjige i autore, pa svatko tko želi dublje zagrebati u određenu temu, bilo zbog vlastitog interesa, potrebe rasprave ili posla, ima dobru početnu točku od koje može krenuti kako bi se i sam uvjerio u to što je napisano. Jer, mislim da ne bismo trebali zaboraviti da, iako možda možemo imati različita mišljenja o motivima, uzrocima i utjecajima određenih događaja i pojava, što se tiče konkretnih događaja postoji jedna istina.

Na kraju, mislim da čitanje i učenje povijesti nije stvar samo hobija. Svima nam je važno da znamo što je bilo kako bismo znali na čemu gradimo svoju budućnosti. Završit ću riječima Garreta Mattinglyja (1900.-1962.) sa Sveučilišta Columbia koje se također spominju u uvodu knjige:

Mrtve uopće ne zanima hoće li dobiti zadovoljštinu od naraštaja koji slijede. No živima pravda, koliko god zakašnjela, mora biti važna. 

Jevgenij Vodolazkin: Lavr

U različito vrijeme imao je četiri imena. To se može smatrati prednošću, jer je ljudski život raznorodan. Zna se dogoditi da njegovi dijelo...