Charles Dickens- Božićna pjesma

 

                                                                       Photo by Alexey Savchenko on Unsplash

 

 Potrudih se u ovoj knjižici prizvati duha jedne Ideje, duha koji će moje čitatelje oraspoložiti- prema njima samima, jedne prema drugima, prema božićnom času, a i prema meni.
Neka im taj duh opsjeda kuću prijazno i neka ga nitko ne poželi odložiti s knjigom.
Čitateljima vjerni prijatelj i sužanj
Charles Dickens

Tko još nije čuo za priču o Ebenezeru Scrooge-u, zlom škrtcu tvrda srca kojeg su na Božić posjetila tri duha i potaknula ga na promjenu života? Priča koja je doživjela toliko ekranizacija, crtića...Ja sam ju kao dijete slušala u dječjoj audio verziji i neke dijelove znam gotovo napamet.
Kada je nešto tako planetarno popularno uvijek je dobro imati na umu dvije stvari:da postoji važan razlog zašto je ta priča tako bliska svima nama i da godine njenog postojanja u popularnoj kulturi razvodnjavaju smisao, pa se dobro vratiti na original.
Što se tiče prvog razloga mislim da odgovor leži u tome da ovo djelo čini upravo ono što je umjetnost pozvana činiti. Poziv umjetnosti je istina: govorenje, pisanje, slikanje i muziciranje istine. To je nevjerojatno velik i zahtjevan poziv kojemu često mnogi od nas nisu dorasli. Često nas naša ljudskost, naši grijesi i ograničenja sprečavaju da tu Istinu u punini prihvatimo i prenesemo. Zato su i naši umjetnički pokušaji često samo polovični pokušaji njene spoznaje. Ipak, kada  u svojim djelima vjerno tragamo za njome, čitatelj to prepoznaje. Naše srce prepoznaje zov Istine čak i kada naš razum to ne može objasniti.
Mislim da je u tome razlog planetarne popularnosti ove priče. Govori Istinu o nama: kakvi smo i što želimo, o našim bližnjima, o Božiću, i najvažnije od svega, da za nas ima nade.
Ovim promišljanjem nije mi bila namjera uzdići Božićnu priču i Dickensa na pijedestal koji im ne pripada već samo komentirati zašto ju toliko volimo i zašto nas dotiče.  Jer iako je jedna priča o Božiću, ipak je milijune načina na koji je Božić dotakao svakog pojedinog čovjeka. Neki su vidjeli Dijete. Neki drugi samo su primijetili da je na taj dan sve drugačije. Možda će im trebati čitav život da spoznaju razlog.
Svi volimo Božić. I to nije samo jer razumom znamo što se dogodilo u toj noći. To je zato jer naše srce osjeća bolje nego što to možemo izreći da je to noć izravna Božjeg zahvata u naš svijet.  Zbog toga  vjerujemo da ima moć mijenjati srca čak i onih koje smo otpisali poput Ebenezera Scroogea.

Božićna pjesma je postala tako neizostavan dio naše kulture da bi bila prava šteta znati ju samo iz crtića. Uzmite knjigu i dozvolite Dickensu da vam je sam ispriča. Nećete požaliti jer on je zaista pravi majstor pripovijedanja.
Uz završni odlomak Božićne pjesme želim vam svima sretan i blagoslovljen Božić!

Neki su se smijali videći tu promjenu, no on ih je puštao da se smiju i malo se na to obazirao: jer bio je dovoljno mudar da bi znao da se na ovome svijetu nikad ništa dobro nije dogodilo a da na to ljudi u početku nisu izlili svoju mjericu smijeha; a znajući da su ti i tako slijepi pomislio je kako je onda bolje da oči sakriju u nabore smijeha, nego da ih ta bolest napadne u kojem od manje privlačnih oblika. Njegovo se srce smijalo: i za nj je to bilo dovoljno.

Daniel Keyes: Cvijeće za Algernona

 

                                              Preuzeto sa freepik.com

Daniel Keyes napisao je pripovijetku s istim naslovom, koju je kasnije proširio i razradio u roman. Roman, koliko mi je poznato nije preveden na hrvatski jezik.
Algernon je miš kojemu su znanstvenici operacijom uspjeli drastično povećati inteligenciju. Nakon uspjelog eksperimenta, tim znanstvenika pronalazi savršenog ljudskog kandidata za nastavak eksperimenta. Radi se o Charlieju Gordonu, tridesetogodišnjaku kvocijenta inteligencije 68 koji radi u pekari. U sklopu eksperimenta od Charlieja se traži da piše redovita izvješća o svom napretku i kroz ta izvješća čitatelj dobiva uvid u njegov život.
Roman spada u žanr SF-a, iako osim ideje o mogućnosti operacije koja povećava IQ, sva je radnja smještena u suvremeni svijet kakav poznajemo.
Na samom početku moram reći da je knjiga na mene ostavila sumoran dojam i dosta mi je teško pala. Ono zašto sam se odlučila pisati o njoj je zato što mislim da je odlično pogodila i dosta dobro obradila neke od velikih problema znanosti i današnjeg društva. Pitanja koja otvara su vrlo životna i svih nas se tiču. Na prvom mjestu tu je pitanje o vrijednosti čovjeka i da li je inteligencija ili bilo koja druga sposobnost odnosno njen nedostatak mjera te vrijednosti. Što čini ljudski život dobrim?  Odmah nakon toga slijedi pitanje imamo li mi preveliku vjeru u znanost. Tu se isprepliće pitanje etičnosti eksperimenata na ljudima i sposobnost pristanka na iste.
S obzirom na to da ne postoji hrvatski prijevod knjige, u ovom osvrtu ću malo detaljnije prepričati radnju, pa ako netko želi prvo pročitati knjigu, sada je vrijeme da stane :). Radnja knjige sama po sebi nije pretjerano napeta, ono što ju čini zanimljivom je psihološka analiza i razvoj lika.
 Početak knjige je prilično optimističan: upoznajemo Charlieja, mentalno retardiranog tridesetogodišnjaka. On je vedar, ima puno prijatelja, pohađa školu za retardirane odrasle kod gospođice Kinnan i iznimno je motiviran da nauči što više toga. Probijamo se kroz njegova nepismena izvješća puna grešaka i bez interpunkcija  ali koja zrače vedrinom. Charlie je oduševljen što je baš on odabran da bude prvi čovjek na kojemu će se izvršiti operacija povećanja inteligencije jer vjeruje da će, kada bude pametan imati još više prijatelja i da će ga svi voljeti. Tijekom jednog eksperimenta mjerenja inteligencije upoznaje i Alegernona, laboratorijskog miša kojemu je operacijom već povećana inteligencija. Algernon i on se utrkuju u rješavanju zadataka i Algernon svaki puta pobjeđuje.
Nakon operacije primjećujemo kako postupno izvješća postaju sve kvalitetnija. Charlie i dalje radi u pekari gdje počinje napredovati i svakodnevno odlazi na sveučilište gdje u testovima, i psihološkim seansama prate njegov napredak. Uskoro uspijeva pobijediti Algernona.
Radost zbog uspjelog eksperimenta uskoro zamjenjuju teže emocije. Najprije, Charlie počinje primjećivati kako ga njegovi kolege s posla izruguju, što je nešto što prije nije primjećivao.
Nadalje, počinju izranjati razne uspomene iz djetinjstva i ranijeg života i tu na vidjelo izlaze teške situacije iz djetinjstva povezane sa zlostavljanjem koje je pretrpio od svoje majke koja se nije mogla pomiriti s njegovim stanjem.
Iako postaje sve sposobniji, u životu mu, suprotno očekivanju ne ide sve bolje: njegovi kolege s posla počinju ga se pribojavati, a uskoro dobiva i otkaz. Uspomene iz prošlosti ga progone i ranjavaju.
Istodobno njegova inteligencija sada nadmašuje onu mnogih ljudi i sposoban je pročitati mnoge knjige, ima opsežno znanje iz raznih područja i piše uspješne akademske članke. Ipak, uskoro niti u tom području više ne nalazi radost jer čak ni među najobrazovanijim ljudima ne može pronaći sugovornika s obzirom na svoju, sada već superiornu inteligenciju.
Charlie osjeća da ga stari mentalno retardirani Charlie nikada nije posve napustio i to zajedno sa ranama iz djetinjstva  i naglim promjenama koje mu se događaju stvara inhibicije u odnosu sa ženama, tj sa Alice, njegovom bivšom profesoricom s kojom tokom većine knjige  bezuspješno pokušava ostvariti vezu.
Jako je tužno promatrati kako je Charlie potpuno sam na svijetu, izuzev  akademskih kontakata i potpuno tjelesne veze s umjetnicom Fay.
Charliejev jedini prijatelj sada je miš Algernon.
Njegovi akademski kolege odnose se prema njemu kao prema čovjeku koji prije nije postojao, pokazujući tako svoj stvarni stav prema mentalno retardiranima kao prema nižim bićima.
Iz svog vlastitog iskustva rada u znanosti mislim da je ovaj prikaz Charliejevog život kao visoko inteligentne osobe jako točan. U svijetu koji pamet i obrazovanje smatra jedinim mjerilima kvalitetnog i sretnog života, one koji za to imaju prirodne predispozicije društvo usmjerava isključivo u smjeru znanosti koja "ima sve odgovore potrebne za dobar život". Tako sam i sama mnogo puta vidjela kako inteligentni i perspektivni ljudi svoje živote proživljavaju kao Charlie: briljirajući na akademskom planu a ostatak života provodeći u besmislenim vezama, opijanju i svim vrstama ugađanja niskim strastima. Osamljenost i besmisao koji hvataju Charlieja stvarni su za mnoge ljude današnjice koji su prihvatili znanost kao svog jedinog spasitelja.

Na samom vrhuncu svoje inteligencije Charlie, koji je sada superioran znanstvenicima koji su ga "liječili" pronalazi grešku u eksperimentu i predviđa da će njegova inteligencija ubrzo oslabiti i vjerojatno pasti na razinu nižu nego prije. Ostalo mu je još malo vremena.
Veoma je dirljiv opis njegov posjet domu za mentalno retardirane koji se ne mogu brinuti sami za sebe. Iako je to mjesto od kojeg svi zaziru i Charliejev najveći strah je da će tamo završiti, potpuno iznenađujuće, opis tog posjeta čini se najtoplijim u cijeloj drugoj polovici knjige. Tu prvi puta vidimo natruhe nekih ljudskih osjećaja privrženosti, brižnosti, zaštićenosti i to u međusobnom odnosu štićenika i u figuri njihove paziteljice.
Također, jako mi je zanimljiva scena u kojoj inteligentni Charlie dolazi u restoran. Pomoćni radnik, retardirani mladić, nespretnošću uzrokuje nered te postane predmet poruge svih gostiju. Na svoje posvemašnje iznenađenje i zgražanje Charlie shvaća da se i on smije. Kako je to moguće, pa baš on on svih ljudi najbolje može znati kako je tom čovjeku? Ova scena mi se jako sviđa jer ruši mit da je znanje jedini stup na kojem se gradi sve što je dobro i pozitivno: empatija, razumijevanje, bolji svijet... Charlie sve zna, zna bolje od drugih ali to ga nije učinilo boljim čovjekom.
Čitajući knjigu čovjek se nikako ne može otresti dojmu da je Charlieju bilo puno bolje prije operacije, te da je operacija, iako je postigla svoj cilj od njega učinila svojevrsno čudovište. Naglim smanjenjem inteligencije Charlie se vraća na posao u pekaru i njegovi nekadašnji kolege koji su ga se bojali sada ga uzimaju u zaštitu pred nasilnicima. Na samom kraju, Charlie se seli u dom za retardirane, a njegova najveća briga je da netko ostavlja cvijeće na grobu njegovog jedinog prijatelja miša Algernona koji je uginuo nakon potpune degeneracije.
Tema i poruka knjige jako mi se sviđaju i svakome bi ju preporučila (odraslima!) jer iako spada u SF žanr, na jednom izmišljenom primjeru opisuje svijet u kojem mi živimo. Svijet u kojem smo izgubili putokaz za dobar život i gledamo u znanost kao jedinog spasitelja. Znanost je svakako dobar alat u to nema sumnje, ali treba imati na umu da se alati mogu koristiti za različite namjene.
Iako su bolest i razne ljudske nedaće neosporno križ i teškoća koju sa svakim pravom pokušavamo nadići, moramo biti veoma oprezni, jako pozorni i puni poštovanja prema čovjeku kako ne bismo s problemom nehotice otklonili i samu srž njegova bića. Htjeli mi to ili ne, nedaće i invalidnosti u našem životu tjeraju nas da primijetimo ono pored čega bismo zdravi protrčali ne primijetivši.
Moje maleno iskustvo s osobama slabije inteligencije i poteškoćama u razvoju kao i svjedočenja ljudi koji rade s njima često su me nagnali da se upitam ne donose li ipak oni na ovaj svijet nešto jako važno što mi "normalni" previđamo, a svima nam je jako potrebno.
Za mene je i ovaj roman bio potvrda toga.

Jevgenij Vodolazkin: Lavr

U različito vrijeme imao je četiri imena. To se može smatrati prednošću, jer je ljudski život raznorodan. Zna se dogoditi da njegovi dijelovi imaju malo toga zajedničkog. Toliko malo da se može učiniti kao da su ih proživjeli različiti ljudi.

Svatko od nas ponavlja Adamov put i s gubitkom nevinosti postaje svjestan da je smrtan. Plači i moli se Arsenije. I ne boj se smrti, jer smrt nije samo gorčina rastanka. Ona je i radost oslobođenja.

Trebalo mi je tri mjeseca od čitanja ovog romana da stvari sjednu na svoje mjesto i da se iskristalizira recenzija. Na prvi pogled roman je opor, grub, nerazumljiv i zbrčkan a istodobno vrlo privlačan i dirljiv.
Glavni junak, Arsenije živi u srednjovjekovnoj Rusiji. Nakon što ljubav njegova života Ustina, njegovom krivnjom umre u teškom grijehu on se odlučuje za isposnički život kako bi učinio pokoru i pribavio oproštenje za Ustinu i njezin ulazak u život vječni.

Čini ti se da za tebe u životu nije ostalo ničeg bitnog i ne vidiš u njemu smisla. No upravo ti se sad u životu razotkrio najveći smisao kojega prije nije bilo.

Neću te žaliti: kriv si za njezinu tjelesnu smrt. Kriv si i za to što bi joj mogla propasti duša. Morao bih ti reći da joj je poslije groba već prekasno spašavati dušu, ali znaš- neću to reći. Zato štp ondje gdje je sad ona nema već. Nema ni još. I nema vremena, ima samo beskrajne milosti Božje, u nju se ufamo.

Nevjerojatna privlačnost romana je upravo njegova centralna tema: ljubav Arsenija prema Ustini. Ipak, ona nije prikazana na način na koji smo ju navikli prepoznavati: zašećerenu romansa s leptirićima u trbuhu. Ona je kao u stvarnosti: uporna, često bolna i zahtjevna. Ona je češće odluka nego osjećaj. Arsenije je učinio pogrešku, ali on Ustinu voli i zato niti jedna žrtva nije premala kako bi okajao svoj i njezin grijeh. Ne odustaje, ne proglašava da je sada dosta i da je sada vrijeme da i on potraži neki užitak u svom životu, što mu vjerojatno nitko ne bi zamjerio. On vodi, u ljudskim očima potpuno neuspješan i nevjerojatno neprivlačan život koji u trenutcima graniči s ludilom i odriče se svega kako bi spasio svoju Ustinu.

Tako da, ljubavi moja, idem k samom središtu zemlje. Idem k onoj njezinoj točci koja je najbliža Nebu. Ako je mojim riječima dano doletjeti do Neba, to će se dogoditi upravo ondje. A sve su moje riječi-o tebi.

I onda njegova ljubav prema Ustini nije zatvorena sama u sebe, ona postaje plodna i Arsenije hoda svijetom iscjeljujući ljude i pružajući im, osim zdravlja i utjehu i razumijevanje.
 

Anđeli se ne umaraju, odgovori Anđeo, zato što ne štede snage. Ako ne budeš mislio na ograničenost svojih snaga, ni ti se nećeš umarati. Znaj, Arsenije, da po vodi može hodati samo onaj koji se ne boji potonuti.

Kad bi u meni bilo svjetlo, izliječio bih ga, govori Arsenij o takvu bolesniku Ustini. Ali ne mogu ga izliječiti zbog težine svojih grijeha. To mi grijesi ne daju da se popnem na visinu gdje leži spas toga čovjeka. Ja sam, ljubavi moja, krivac za smrt toga čovjeka i stoga plačem zbog njegova odlaska i svojih grijeha

Prebivaj čedo u zdravlju. Dok je čovjek na zemlji, mnogo je toga popravljivo. Znaj da ne ostaje svaka bolest u tijelu. Čak ni najstrašnija. Ne mogu to objasniti ničim drugim osim milošću Svevišnjega, ali vidim da će guba izaći iz tebe.

Zanimljiva stvar je što se sadašnjost i budućnost isprepliću pa je čitav roman pun suptilnih referenci na europsku i rusku povijest do dvadesetog stoljeća. Za Arsenija protok vremena nije linearan jer je naglasak na ljubavi pred kojom i vrijeme gubi svoju neumoljivu snagu protoka.

U biti, tu stvar i nije u vremenu jerbo je prava ljubav izvan vremena. Može čekati i cijeli život.

Problem je s dobrim knjigama što je teško napisati dobru recenziju o njima, jer dobre knjige govore same za sebe, ne treba im ništa dodavati niti oduzimati.
Pozivam vas zato da pronađete vremena za Lavra. Ta je knjiga kao zakopano blago; kada probijete kroz prvotnu neprivlačnost i čudnost dočekat će vas pravo blago razmišljanja o ljubavi, vremenu i vječnosti, grijehu i iskupljenju i pogled na neizrecivu vrijednost jednog neuspješnog i neprivlačnog života.
Pa, iako otvara tolike velike teme roman ostaje ponizan u svojim zadnjim rečenicama:

Kakav ste vi to narod, govori trgovac Siegfried. Čovjek vas iscjeljuje, posvećuje vam cijeli svoj život, a vi ga cijeli život mučite. A kad umre, zavežete mu za noge uže i vučete ga i lijete suze.
I našoj si zemlji već godinu i osam mjeseci, odgovara kovač Averkij, a nimalo je ne razumiješ.
A vi je razumijete, pita Siegfried.
Mi? Kovač se zamisli i gleda Siegfrieda. Ni mi je, naravno, ne razumijemo.

J.R.R. Tolkien: Gospodar prstenova

 

                                                        Photo by Levi Bare on Unsplash

Za kraj ove godine odlučila sam se za najveći zalogaj za ovaj mali blog. Radi se o knjizi koja je po mom mišljenju jedno od najboljih djela svjetske književnosti, o Tolkienovu Gospodaru prstenova.
Mislim da su bilo kakvi uvodi ovdje izlišni, svi mi znamo za Gospodara prstenova, bilo da smo čitali knjigu ili gledali filmove (jednom ili više puta). O Gospodaru su napisane knjige i knjige što sada mene i moj skromni blog stavlja pred veliku zadaću za koju ne znam jesam li joj dorasla.
Knjigu sam sada pročitala treći put i u ovom trećem čitanju ona za mene nije nimalo izgubila svoju svježinu i zanimljivost. Štoviše, čini mi se da svakim čitanjem u njoj otkrivam sve više dubine.
O Gospodaru prstenova ne treba puno pričati, treba ga čitati. Ovaj moj post, svojevrsni je moj dnevnik čitanja i u njemu sam izdvojila neke od dijelova koji su me se najviše dojmili.
Ovo je priča o životu. Zato ju volimo. Ne moramo puno analizirati i filozofirati, mi ju prepoznajemo: to je priča o svakome od nas.
O životu i njegovoj krhkosti i prolaznosti.

-Ali to nije vaš Shire- reče Gildor- Ovdje su prebivali i drugi prije hobita i drugi će prebivati kad hobita više ne bude. Oko vas je na sve strane svijet, vi se možete ograditi od njega ali ga ne možete zauvijek isključiti.

O pravdi.

Mnogi koji žive zaslužili su smrt. A neki koji umiru zaslužili su život. Zar im ga možeš dati? Zato nemoj biti tako revan u izricanju smrtnih osuda. Jer čak ni najveći mudraci ne mogu sagledati sve ciljeve.
 

O srahu koji svi osjećamo gledajući kako se u svijetu događaju strašne stvari.

-Da se to bar nije dogodilo u moje vrijeme- uzdahne Frodo.
-To i ja kažem- reče Gandalf- i svi oni koji dožive ovakvo vrijeme. Ali nije na njima da o tome odlučuju. Na nama je samo da odlučimo što ćemo učiniti s vremenom koje nam je dano.

O našoj nestalnosti s kojom se moramo svakodnevno boriti.

Jer vi još ne poznajete snagu svoga srca i ne možete predvidjeti na što će svaki od vas naići na ovome putu.
-Nevjeran je onaj koji kaže zbogom kad se na putu smrkne- reče Gimli.
-Možda- potvrdi Elrond- ali neka se ne zariče da će hodati po tami onaj koji nije vidio noć kako pada
-Ipak, zadana riječ može okrijepiti pokolebano srce-opet će Gimli.
-A može ga i slomiti- reče Elrond- Nemojte gledati predaleko naprijed!

O potpuno neočekivanoj i neobjašnjivoj ljudskoj snazi i volji da se odupre zlu koje izgleda nepobjedivo. 

Očajanje ili ludost?-ponovi Gandalf- Nije to očajanje, jer očajanje obuzima samo one koji nimalo ne sumnjaju u propast na kraju. A mi nismo takvi. Mudrost je uočiti što je nužno pošto su odvagnute sve druge mogućnosti, iako se to može učiniti i ludošću onima koji se hvataju lažne nade. Pa dobro, neka nam ludost bude veo, koprena pred očima Neprijatelja! Jer on je silno mudar i točno mjeri sve na vagi svoje zlobe. Ali jedina mjera za koju on zna jest žudnja, žudnja za vlašću, a sva srca prosuđuje po sebi. Njemu ne bi nikad palo na pamet da će se itko odreći toga, da ćemo mi, domogavši se Prstena poželjeti da ga uništimo. Ako to doista želimo, pomrsit ćemo mu račune.

O nadi.

Ja ništa ne proričem jer je sad svako proročanstvo uzaludno: s jedne strane leži tama, a s druge samo nada.

Tu su i vilenjaci, bića koja žive u skladu s prirodom i koji utjelovljuju veliku mudrost. Ona nije nedohvatljiva, ona je ukorijenjena u realnosti i zato su ponizni.

Vilenjaci malokad daju nepromišljene savjete jer je savjet opasan dar, čak i kad ga mudrac daje mudracu, a svi putovi mogu završiti na stramputici.

Oni žive dugo i mnoge su stvari vidjeli, zato prepoznaju događaje.
Zapravo se ni u čemu toliko ne ogleda moć Gospodara tame koliko u otuđenosti koja dijeli sve one koji mu se još odupiru.

Ne odbacuju lakomisleno tradiciju.
Samo nemojte prezirati pučke predaje što su doprle do nas iz dalekih godina; jer često se može slučiti da babe čuvaju u sjećanju predaju o stvarima koje su nekoć i mudraci trebali znati.

Možda će netko prigovoriti da ovo ipak nije knjiga o životu. To je bajka. Jer Frodo je na kraju uspio i u Međuzemlju je zavladao mir. Pa ipak, ako zaista čitamo i uživamo u ovoj knjizi onda smo prošli kroz osjećaje straha, neizvjesnosti i prihvaćanja mogućnosti lošeg ishoda kroz koji prolaze svi likovi.

Možda će uskoro doći vrijeme kad se nitko neće vratiti- reče joj on.- Tada će trebati biti hrabar bez slave jer se nitko neće sjećati junaštava počinjenih u posljednjoj obrani vaših domova. Pa ipak, ta junaštva neće biti ništa manje vrijedna zato što ih nitko neće slaviti.

Ti osjećaji neizvjesnosti i straha od negativnog ishoda poznati su nam, a možda smo i upznali osjećaj spoznaje da niti najgori ishod nije naš konačni kraj.

Visoko iznad Ephel Duatha na zapadu noćno je nebo bilo još mutno i blijedo. Ondje, među ostacima oblaka iznad tamnog i visokog vrha u gorju, Sam opazi bijelu zvijezdu kako načas zatreperi. Ljepota njena zgodi ga u srce dok ju je gledao iz ovog pustog kraja, i vrati mu se nada. Jer kroz glavu mu promakne, poput koplja, bistra i hladna, misao da je Sjena na kraju krajeva tek nešto sitno i prolazno: ima svjetla i uzvišene ljepote što će zauvijek ostati izvan njena dohvata.

Zato je to priča o svima nama. Jer Frodo je bio sasvim običan i ni po čemu poseban, a spasio je Međuzemlje. Ona nas izaziva da bar na trenutak pomislimo: tko zna što bi se dogodilo da ja prihvatim svoj prsten i krenem prema Mordoru nošen samo nadom koja se čini kao ludost?

Tolkien ide korak dalje od sretnog kraja. Život se nastavlja i vrijeme je neumoljivo. Priča završava rastankom prijatelja.

Neću vam reći: ne plačite, jer nisu sve suze za zlo.

Zadnje rečenice knjige su za mene potpuno iznenađujuće. Svjedočili smo prijelomnom događaju za Međuzemlje velikim junaštvima i žrtvama i mnogim mudrostima. A sve završava ovim jednostavnim riječima:
Jašući dalje, spazi unutra žuto svjetlo i vatru; večera je bila spremna i čekala ga. Ruža ga uvuče unutra, posjedne na njegovu stolicu i metne mu malu Elanor u krilo.
Sam duboko uzdahne i reče:
-E pa, vratio sam se.

To je razlog zašto ima smisla kroz vatru i vodu otići do Mordora i natrag: zbog budućnosti našeg djeteta. Chesterton je to izrekao ovako:

Pravi vojnik se ne bori zato što mrzi onoga ispred sebe već zato što voli one koji su iza njega.

 
Bez obzira odlučite li pročitati Gospodara prstenova prvi put ili ga ponovno uzeti u ruke nadam se da ćete u njemu pronaći nadahnuća za svoj život: da prihvatite hrabro užasan teret koji život stavlja pred vas kao što je Frodo učinio, da budete vjerni i odani poput Sama, zaigrani bezbrižni a ipak vjerni i ozbiljni kada situacija to traži poput Merryja i Pipina, da znate čuti i onoga s kojim se ne slažete kao što su učinili Legolas i Gimli, da postanete ono za što ste rođeni kao Aragorn, da shvatite da nikad nije kasno skrenuti s krivog puta kao Boromir, i da budete mudri i ponizni poput Gandalfa.
Uz te misli želim vam svima sretnu i blagoslovljenu novu 2022. godinu!

Magnus MacFarlane-Barrow: Baraka koja je nahranila milijun djece

Iz male barake u Dalmallyju, Argyll, 1992. godine Magnus je zatražio donacije pomoći za jednokratan put u ratom pogođenu Bosnu i Hercegovinu. Što se dogodilo u tjednima, mjesecima i godinama koje su uslijedile nije samo iznenadilo Magnusa već je nadahnulo desetine tisuća ljudi diljem svijeta da se priključe pokretu koji bi jednoga dana mogao stati na kraj gladi djece.

Baraka koja je nahranila milijun djece opisuje kako je do sada tekla ta izvanredna priča.

Upoznajte ljude koji su nadahnuli ovaj rad i zbog kojih je on rastao. Čitajte o malim djelima ljubavi koja su učinila ovaj rad mogućim. Saznajte kako, u svijetu gdje 61 milijun djece još uvijek ne ide u školu, rad Marijinih obroka tek počinje.
                          Marijini obroci  

  Mislila sam da ne trebam pročitati ovu knjigu jer sam već upoznata sa radom Marijinih obroka. Međutim, u book clubu u kojem sudjelujem Baraka je lektira za ovaj mjesec. Zato sam ju posudila i pročitala. Sada ju želim preporučiti vama. U mjesecu darivanja svi želimo biti posebno osjetljivi prema onima koji imaju puno manje od nas. Zato mislim da je ovo dobra prilika da se podsjetimo zašto i na koji način treba pomagati a čini mi se da je ovo knjiga koja nam može punuditi odgovore na ta pitanja.  Osim što sadrži priču o Marijinim obrocima, toj zbilja impresivnoj organizaciji za koju bismo svi trebali znati, govori nam o poštovanju prema čovjeku bez obzira na to koliko ima, o vrijednosti obitelji, o tome kako male stvari mogu postati nezamislivo velike kada živimo u istini.
U knjizi 7 navika uspješnih obitelji, Stephen Covey kaže da osim obitelji koja je potpuno funkcionalna postoji još jedan viši stupanj obitelji, a to je obitelj sa svrhom. Drugim riječima, kada uspijemo da naša obitelj nije samo dobra za sve nas kao članove već možemo učiniti dobro i za druge oko nas, tada imamo obitelj sa svrhom.
To je bila prva misao kada sam počela čitati Baraku koja je nahranila milijun djece: Marijini obroci nastali su ukorijenjeni u jednoj obitelji sa svrhom. Na samom početku, Magnus opisuje svoju obitelj i kako je došlo do toga da se on počne baviti humanitarnim radom, iz čega su na kraju izrasli Marijini obroci. Prekrasno je vidjeti ova svjetska organizacija koja danas hrani više od milijun djece nije nastala kada je neki bogataš odlučio riješiti problem gladi u svijetu nego u jednoj običnoj obitelji. Ona je započela kao jedna gesta ljubavi i pomoći onima koji su bili u potrebi. Nakon toga ta se ljubav umnožila i prelila svih očekivanja onih koji su započeli ovo djelo.
Upravo to je poruka knjige koja me se najviše dojmila: ti nisi premalen da bi pomogao i napravio promjenu. Možda strpljivost i ljubav koju ulažeš u odgoj svoje djece donosi promjenu. Možda trpljenje koje prikazuješ donosi promjenu. Tvojih 130 kuna kojima možeš nahraniti jedno dijete cijele godine donosi promjenu za to konkretno i stvarno dijete. Mnogo je načina. I svi su nam na dohvat ruke.
U svijetu u kojemu smo bombardirani lošim vjestima i često nam se čini da ništa ne možemo promijeniti Marijni obroci donose nadu: ne samo onima koji su gladni, nego i nama koji smo zaboravili da možemo pomoći i da je naša pomoć potrebna svijetu.
 Ovdje možete pročitati više o Marijinim obrocima, naručiti knjigu i vidjeti kako i vi možete pomoći.

Želim vam svima sretan i blagoslovljen Božić!

Ruta Sepetys: Pomrčina srca

 

 

Litvanka pored gorba svoje kćeri u Ust Omchugu.
By Rights: Kauno IX forto muziejus / Kaunas 9th Fort Museum - Europeana (cropped), CC BY 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=64144894

Nakon prethodne knjige, Sol u moru koju je na mene ostavila vrlo dubok dojam, potražila sam i ostale romane iste spisateljice. Pomrčina srca, ili u izvorniku, Between shades of grey, svojevrsni je par knjige Sol u moru, jer priča o sestrični Joane Vilkas, Lini Vilkas. Ona i njena obitelj ostali su u Litvi te su ubrzo nakon Sovjetske okupacije deportirani u radne logore u Sibiru.
Iako su likovi izmišljeni, radnja se temelji na stvarnim događajima koji su započeli 1939. godine Sovjetskom okupacijom Litve, Latvije i Estonije. Ubrzo nakon toga ljudi za koje se smatralo da su protusovjetski opredijeljenima poslani su u zatvore, pogubljeni ili deportirani u Sibir.
Oni koji su preživjeli, proveli su u Sibiru deset do petnaest godina, a po povratku su otkrili da su Sovjeti okupirali njihove kuće, imovinu i čak preuzeli njihova imena. Živjeli su kao kriminalci s ograničenim pravom kretanja, a govoriti o onome što su preživjeli bilo je zabranjeno, pa su tako istine o užasima koje su preživjeli ostale u tajnosti kroz mnoge godine.
Lina Vilkas četrnaestogodišnja djevojka koja živi sa svojim roditeljima i bratom i priprema se za umjetničku školu, jer crtanje je njezina velika strast i ljubav. Jedne noći Sovjeti zakucaju na njihova vrata i nasilno ih odvedu iz stana kao i mnoge druge.

Jeste li se ikad zapitali koliko je vrijedan ljudski život? Toga jutra, život moga brata vrijedio je koliko i džepni sat.

Mnogi drugi ljudi su deportirani. Svima njima zajedničko je da nisu učinili ništa loše, štoviše radi se većinom o liječnicima, odvjetnicima, učiteljima, vojnim časnicima, piscima, poduzetnicima, glazbenicima, umjetnicima i knjižničarima. Oni su svi utrpani u vagone. A na njihovom vagonu pisalo je Lupeži i prostitutke.

Dva Sovjeta su odvlačili nekog svećenika s perona. Ruke su mi bile vezane, a halja prljava. Zašto svećenika? Ali onda...zašto bilo koga od nas? 

Način pisanja Rute Sepetys me je naprosto osvojio u knjizi Sol u moru, a ovdje je moje divljenje potvrđeno. Iako piše o teškim i mukotrpnim stvarima, knjiga je čitka, stil nije zamoran i radnja ima brz tempo koji je lako pratiti. Ona ne nudi moralne sudove, nudi priču i nudi pogled u njene protagoniste, u prvom redu Linu, koja sve što se događa opisuje u svojim crtežima, pa cijela priča ima snažan vizualni efekt. Kao i u prethodnoj knjizi, svi povijesni detalji su detaljno proučeni i istraženi, pa iako sama Lina Vilkas nije postojala, priča je autentična jer govori o mnogim Linama i Jonasima, djevojkama i dječacima, majkama i očevima, prijateljima i susjedima čiji mirni životi su naprasno prekinuti i nepovratno uništeni radi ideologije.
Čini mi se da je upravo jednostavnost  a ipak duboka promišljenost i iskrenost čini priču snažnom.
 

Svećenik je podigao pogled prema nebu, poškropio uljem i načinio znak križa dok je naš vlak odmicao dalje.
Davao nam je posljednju pomast.

Moja veliki prigovor ovom izdanju jest prijevod naslova. Pažljivim čitanjem cijele knjige nisam pronašla niti jedan dio koji bi opravdao naslov koji se potpuno razlikuje od prijevoda naslova izvornika. Iako vjerujem da je ponekad zaista potrebno izaći iz domene direktnog prijevoda, u ovom slučaju to nije bilo potrebno, te mi se čini da si je prevoditelj uzeo neopravdanu slobodu prekrajanja autorskog djela.

Ovo nije roman sa sretnim krajem, niti ljubavna romansa.On također, iako piše o strašnim stvarima ne obiluje plastičnim opisima, i njima autorica pribjegava samo povremeno kako bi ocrtala dubinu situacije. Ovo je pokušaj bacanja svjetla na jedan dio povijesti koji smo zaboravili ili možda previdjeli. Ipak više od svega, ovaj roman želi pokazati ljudsku snagu: snagu za otpor, snagu za dobrotu i za ljubav čak i u strašnim životnim okolnostima. Ovo djelo je snažno upozorenje ali i poziv na nadu.

 U dubini zime, napokon sam spoznao da u meni leži nepobjedivo ljeto.
                                                        Albert Camus

Ruta Sepetys: Sol u moru

Photo by JOHN TOWNER on Unsplash

 

Kada preživjeli odu, ne smijemo dopustiti da istina nestane s njima.

 Kada sam prvi put držala ovu knjigu u rukama, mislila sam da ću čitati nešto slično Titanicu. To je bio pogrešan dojam. Ovo je knjiga o ratu. O strašnim stvarima koje ljudi rade jedni drugima u ratu. I o tome kako su ljudi sposobni nadići zvjerstva koja doživljavaju i vide oko sebe i ne izgubiti ljudskost.
Na prostoru Poljske, Istočne Pruske i Litve sukobile su se za vrijeme Drugog Svjetskog rata dvije zle sile: nacistička Njemačka i sovjetska Rusija. Stanovništvo je doživljavalo nevjerojatna zvjerstva i strahote, osobito dolaskom sovjetske armije. Za mnoge od njih jedina nada je bila operacija Hanibal; njemačka pomorska operacija kojom su evakuirane njemačke trupe ali i civili (Litavci, Latvijci, Estonci, etnički Nijemci te stanovnici Istočne Pruske i poljskih koridora). Wilhelm Gustloff  bio je najveći  brod kojega su nedugo nakon isplovljavanja iz Gotehafena (Gdynia, Poljska) pogodila tri torpeda iz sovjetske podmornice. Potonuo je za manje od sat vremena. Na brodu je bilo 10000 ljudi, većinom civila i procjenjuje se da se njih 9500 utopilo. Likovi romana, sudionici su ove teške drame.   

Postoje mnoge važne priče o Drugom svjetskom ratu. Mnogo je dokumentirano o bitkama, politici, krivnji i odgovornosti. Patnja je isplivala kao pobjednik, dotičići sve strane i ne štedeći ni jednu uključenu naciju.
(iz pogovora)

Radnja se odvija u siječnju 1945. Sumorna atmosfera zimskog krajolika okovanog snijegom i ledom,  hladnoća i strah među ljudima savršeno su postignuti bez detaljnih opisa. Likovi su živi i stvarni, nisu samo izbjeglice, žrtve, oni su ljudi s mnogim dvojbama, borbama, strahovima i krivnjom koju nose.
Ljudska dobrota, želja za ljepotom, i nevjerojatna hrabrost koju pokazuju neki od likova ovoj priči daje konačan pečat nade, koji ga izdiže iznad svih strahota o kojima piše, tjerajući vas pritom da zavolite ove obične ljude i plačete s njima.

Starac je govorio samo o cipelama. Govorio je o njima s takvom ljubavlju i emocijama da ga je jedna žena u našoj skupini okrunila titulom "pjesnik cipelar". Žena je nestala dan kasnije, ali nadimak je preživio.

"Cipele mi uvijek pričaju priču", rekao je pjesnik cipelar.
"Ne uvijek", suprotstavila sam se.
"Da, uvijek. Tvoje čizme, skupe su, dobro izrađene. To mi govori da dolaziš iz dobre obitelji. No njihov je stil prikladan za stariju ženu. To mi govori da su vjerojatno pripadale tvojoj majci. Majka je žrtvovala čizme za svoju kćer. To mi poručuje da si voljena, draga moja. A majka ti nije ovdje, što mi govori da si tužna, draga moja. Cipele mi pričaju priču."

Povremeno mi se dogodi da naiđem na neku knjigu čiji naslov me obori s nogu. Naslov koji u dvije-tri riječi uspije prenijeti dušu knjige. Naslov kojim me knjiga dotakne i prije nego otvorim korice. Ovo je jedna od takvih knjiga i naslov me je natjerao da baš nju prvu izvučem s hrpe knjiga pripremljenih za čitanje. Naslov, sažima svu bol i težinu događaja o kojima knjiga priča. Radi se o stvarnim povijesnim događajima, o ljudima, o nebrojenim sudbinama onih koji su bili kao vi i ja; veselili su se, nadali, voljeli i mrzili, borili se i odustajali i čeznuli za srećom, sigurnošću i ljubavlju. Oni su nestali, sve to veliko blago mnogih jedinstvenih ljudskih života je izgubljeno u velikom prostranstvu mora, a mi čak ni ne znamo za njih. Oni su kao sol u moru.
  Na kraju ću dodati još samo ovo: kada konačno otvorite korice knjige, ona doista i opravdava naslov.

Htjela sam svoju majku. Moja je majka voljela Litvu. Voljela je svoju obitelj. Rat joj je oduzeo sve što je voljela. Hoće li saznati užasne detalje naše patnje? Hoće li vijest doći do mog rodnog grada Biržaija, do mračnog bunkera u šumi u kojem se možda skrivaju moj brat i otac?
Joana Vilkas, vaša kći, tvoja sestra. Ona je sol u moru.