Litvanka pored gorba svoje kćeri u Ust Omchugu.
By Rights: Kauno IX forto muziejus / Kaunas 9th Fort Museum - Europeana (cropped), CC BY 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=64144894
Nakon prethodne knjige, Sol u moru koju je na mene ostavila vrlo dubok dojam, potražila sam i ostale romane iste spisateljice. Pomrčina srca, ili u izvorniku, Between shades of grey, svojevrsni je par knjige Sol u moru, jer priča o sestrični Joane Vilkas, Lini Vilkas. Ona i njena obitelj ostali su u Litvi te su ubrzo nakon Sovjetske okupacije deportirani u radne logore u Sibiru.
Iako su likovi izmišljeni, radnja se temelji na stvarnim događajima koji su započeli 1939. godine Sovjetskom okupacijom Litve, Latvije i Estonije. Ubrzo nakon toga ljudi za koje se smatralo da su protusovjetski opredijeljenima poslani su u zatvore, pogubljeni ili deportirani u Sibir.
Oni koji su preživjeli, proveli su u Sibiru deset do petnaest godina, a po povratku su otkrili da su Sovjeti okupirali njihove kuće, imovinu i čak preuzeli njihova imena. Živjeli su kao kriminalci s ograničenim pravom kretanja, a govoriti o onome što su preživjeli bilo je zabranjeno, pa su tako istine o užasima koje su preživjeli ostale u tajnosti kroz mnoge godine.
Lina Vilkas četrnaestogodišnja djevojka koja živi sa svojim roditeljima i bratom i priprema se za umjetničku školu, jer crtanje je njezina velika strast i ljubav. Jedne noći Sovjeti zakucaju na njihova vrata i nasilno ih odvedu iz stana kao i mnoge druge.
Jeste li se ikad zapitali koliko je vrijedan ljudski život? Toga jutra, život moga brata vrijedio je koliko i džepni sat.
Mnogi drugi ljudi su deportirani. Svima njima zajedničko je da nisu učinili ništa loše, štoviše radi se većinom o liječnicima, odvjetnicima, učiteljima, vojnim časnicima, piscima, poduzetnicima, glazbenicima, umjetnicima i knjižničarima. Oni su svi utrpani u vagone. A na njihovom vagonu pisalo je Lupeži i prostitutke.
Dva Sovjeta su odvlačili nekog svećenika s perona. Ruke su mi bile vezane, a halja prljava. Zašto svećenika? Ali onda...zašto bilo koga od nas?
Način pisanja Rute Sepetys me je naprosto osvojio u knjizi Sol u moru, a ovdje je moje divljenje potvrđeno. Iako piše o teškim i mukotrpnim stvarima, knjiga je čitka, stil nije zamoran i radnja ima brz tempo koji je lako pratiti. Ona ne nudi moralne sudove, nudi priču i nudi pogled u njene protagoniste, u prvom redu Linu, koja sve što se događa opisuje u svojim crtežima, pa cijela priča ima snažan vizualni efekt. Kao i u prethodnoj knjizi, svi povijesni detalji su detaljno proučeni i istraženi, pa iako sama Lina Vilkas nije postojala, priča je autentična jer govori o mnogim Linama i Jonasima, djevojkama i dječacima, majkama i očevima, prijateljima i susjedima čiji mirni životi su naprasno prekinuti i nepovratno uništeni radi ideologije.
Čini mi se da je upravo jednostavnost a ipak duboka promišljenost i iskrenost čini priču snažnom.
Svećenik je podigao pogled prema nebu, poškropio uljem i načinio znak križa dok je naš vlak odmicao dalje.
Davao nam je posljednju pomast.
Moja veliki prigovor ovom izdanju jest prijevod naslova. Pažljivim čitanjem cijele knjige nisam pronašla niti jedan dio koji bi opravdao naslov koji se potpuno razlikuje od prijevoda naslova izvornika. Iako vjerujem da je ponekad zaista potrebno izaći iz domene direktnog prijevoda, u ovom slučaju to nije bilo potrebno, te mi se čini da si je prevoditelj uzeo neopravdanu slobodu prekrajanja autorskog djela.
Ovo nije roman sa sretnim krajem, niti ljubavna romansa.On također, iako piše o strašnim stvarima ne obiluje plastičnim opisima, i njima autorica pribjegava samo povremeno kako bi ocrtala dubinu situacije. Ovo je pokušaj bacanja svjetla na jedan dio povijesti koji smo zaboravili ili možda previdjeli. Ipak više od svega, ovaj roman želi pokazati ljudsku snagu: snagu za otpor, snagu za dobrotu i za ljubav čak i u strašnim životnim okolnostima. Ovo djelo je snažno upozorenje ali i poziv na nadu.
U dubini zime, napokon sam spoznao da u meni leži nepobjedivo ljeto.
Albert Camus
