Alessandro D'Avenia: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Skoro ju nisam pročitala. Nije mi se svidio opis koji sam pročitala negdje na internetu, kratak sadržaj. Zapravo, bile su to samo neke okosnice radnje lišene smisla. Trebamo biti oprezni kada pišemo recenziju knjige. Jer ako ju nismo dobro shvatili ili zapravo, ako ju nismo shvatili uopće onda će i taj opis biti potpuno beskoristan i bezvezan. Ovo upozorenje pišem sebi a ovu recenziju vama u nadi da sam doista uspjela dotaknuti srž ove knjige, kao što je ona mene dotaknula.
Već sam napisala da je o dobrim knjigama teško napisati dobru recenziju, jer ako su zaista dobre onda već sve što treba piše unutra. Ni manje ni više. Knjiga govori sama za sebe.
A evo zašto se meni ova knjiga toliko svidjela i što je meni rekla:
Svidjela mi se jer se u moru modernih knjiga s tematikom života adolescenata (nisam pročitala sve, naravno, ali mnoge nažalost jesam) ističe po tome što adolescente shvaća ozbiljno. I poštuje. I uči od njih. Pritom autor ne zaboravlja svoju zadaću odrasle osobe: podučavati, pratiti i usmjeravati. Riječi posvete s prvih stranica u svjetlu cijele knjige dobivaju svoj puni smisao:

Mojim roditeljima,

koji su me naučili da gledam nebo

s nogama na zemlji

 

Mojim učenicima

koji me svakoga dana uče

kako da se nanovo rodim

 

Roman me se dojmio jer hrabro izaziva neke, danas u društvu, jako uvriježene ideje o tome kako izgledaju adolescentske godine, što je mladima važno, i što im treba dati. Izaziva ideju da ih se treba sakriti od patnji i teškoća, izaziva ideju da smrt treba odagnati iz života jer ga uništava i odriče mu uživanje koje se čini kao njegov jedini smisao. Izaziva ideju da adolescentima treba davati samo ono što im je lagano, što im je na prvu zanimljivo što mogu lako shvatiti. Izaziva ideju da su današnji mladi neka druga vrsta, da žive drugačije živote da nemamo veze s njima i da ništa što su ljudi stoljećima radili i razmišljali ne možemo ponuditi novijim naraštajima. Autor se tom idejom najviše bavi kroz lik profesora povijesti filozofije, Sanjara. Roman je napravljen kao svojevrsna paralela Danteovom romanu Novi život, izazivajući nas tako da primijetimo kako između mladog Dantea i Lea modernog sedamnaestogodišnjaka koji "voli sve što vole mladi" ima puno više sličnosti nego što bi čovjek na početku pomislio. Ljudskost nam je zajednička, potraga za smislom, za srećom. Imamo zajedničkog neprijatelja s kojim se svi moramo suočiti: smrt, a ljubav je ono što svakom životu od početka svijeta daje smisao.
Roman izaziva i ideju da roditelji nemaju što dati današnjim adolescentima i da su dobri odnosi nemogući. Prekrasno je kroz roman promatrati razvoj Leovog odnosa s roditeljima, osobito s ocem, kao i razgovor o tome kada dječak postaje muškarac.
Roman najviše od svega izaziva ideju da je kada imaš sedamnaest sve nekakva igra i govori nam, podsjeća nas da su osjećaji stvarni, da je život stvaran , da je smrt stvarna i da kada čak i kad imaš sedamnaest postoji poziv da nadiđeš vlastite sebičnosti, nedostatnosti i budeš tu  za druge. Da život ne počinje kada nađeš stalan posao i riješiš stambeno pitanje nego da je tu, sada, upravo sada i da pred tebe postavlja zahtjeve koji se možda čine preteškima ali to je put da postaneš čovjek i da odrasteš.
A odrasle, koji imaju stalan posao i stabilan život izaziva da se sjete stvari koje su možda zaboravili: o tome kako su odrastali kroz grubu svakodnevicu i buru osjećaja koji su jaki kao uragan i nezaustavljivi kao smrt. Ne zato da ih prerastu i ostave sa strane kao neugodno premaleno odijelo već da ih prožive i ponesu sa sobom u život kao mudrost odrastanja.
To vam i ja želim; da se dok čitate ovaj roman i pratite kako Leo sazrijeva kroz svoju patnju sjetite svoje mladosti i ponovno otkrijete zvjezdano nebo koje vas je toliko radovalo kada ste imali sedamnaest.

 

Zapravo, život ti vječno kroji neko šareno odijelo po cijenu mnogih neprospavanih noći, onih što su mu ostale od drugih sašivenih života.
I upravo kad se osjećamo najbjednije. život nam, poput majke, po mjeri sašije najljepše odijelo.

Malo- pomalo otkrila sam da zatvorenih očiju više vidim, da je ispod spuštenih vjeđa vidljiva sva ljepora svijeta, a ta ljepota si Ti, o Bože. Ako je tvoja želja da zatvaram oči, onda je to zato da bih bila pažljivija kad ih ponovno otvorim.

Photo by Sirirak Boonruangjak: https://www.pexels.com/photo/white-and-red-balloons-907274/Photo by Sirirak Boonruangjak: https://www.pexels.com/photo/white-and-red-balloons-907274/                                                                            Photo by Sirirak Boonruangjak, Pexels.com