Marija Grgić: Ćakule male

 

Tako mi je drago što mogu na svom blogu pisati o jednoj od najljepših knjiga koju sam ikada pročitala iz pera moje poznanice, kolegice Marije Grgić. To je knjiga Ćakule male, jedan podsjetnik na sretno djetinjstvo, spomenik jednog vremena i dio naše velike kulturne baštine, jer je napisana Vranjičkim dijalektom i u njoj se s događajima iz djetinjstva isprepliću narodni običaji i priče o načinu života baka i djedova. 

Ima nešto tako privlačno i gotovo čarobno u običnim pričama iz svakodnevice. U pričama "kad sam bio mali..." koje mi je pričao moj tata dok sam ja bila mala. U pričama baka i djedova o njihovoj svakodnevici. U ovim pričama Marije Grgić o njenom djetinjstvu u Vranjicu....O jednom vremenu koje je prošlo ali ipak nije zaboravljeno nije izgubljeno živi i dalje u nama. Kada pričamo priče iz naših djetinjstva i života obitelji, one nas privlače. To su oni obični trenutci, daleko od idealnih često usred raznih briga, rata, siromaštva i mnogih nedaća kojima život obiluje. Trenutci koji su se ipak istakli i ostali zauvijek zabilježeni samo zbog ljubavi koju smo primili i dali u tim trenucima. Iako na prvi pogled izgledaju kao obična i dosadna svakodnevica, radi se ipak o najljepšim pričama koje mogu biti napisane. A najljepše priče uvijek govore o hrabrosti, nesebičnosti i naravno o ljubavi.

" Ja iman tri brata, ali kad rečen brat, to je ka brat, odnosi se samo na jednoga, onoga koji me tuka. I kojeg san ja grizla. (...)Nekad bi se brat i ja potukli, a nekad molili skupa. Ajmoreć cilo vrime smo molili uvik za isto, za neke dičje žeje, da ih ispuni Svemogući Bog. I kad se to nije događalo, onda bi mi udrili još više molit: za biciklu, role, za tamagočija, da nas izvuku na Huga, za novo auto monovolumena ka šta bi vidli u onih Francuza ka smo liti išli na otok u Povja."

Za mene je ova knjiga prekrasna toliko da su mi oči često zasuzile od ljepote dok sam ju čitala.

Lijepa mi je jer je napisana Vranjičkim dijalektom i više nego jednom sam ju poželjela čitati na glas jer je nekako šteta čitati to u sebi. Mislim da bi svakako trebala doživjeti svoje audio izdanje. I jedno izdanje sa rječnikom, da ju svi u cijeloj Hrvatskoj mogu čitati i razumjeti.

Lijepa mi je jer me podsjeća na moje djetinjstvo. Marija i ja smo vršnjakinje, pa iako sam ja svoje djetinjstvo provela u drugom dijelu Hrvatske, neke su stvari bile slične: bio je rat, bojali smo se četnika, i mi smo ljeti organizirali dječje festivale, imali smo tamagočija i zvali smo Huga. Dok sam čitala poglavlje o Konobi Marijinog dida, bilo mi je kao da sam ponovno sišla u podrum kuće u Dubrovniku gdje je moj pradjed radio vino.

 Na kraju, lijepa mi je jer je tako jednostavna i iskrena, zaigrana a povremeno tako mudra i duboka. Baš onakva kakva su djeca.
 

"Ja nisan mogla odat sporo po skalama jer ka bi krenila puzgor ili puzdol, uvatila bi me neka srića pa bi pritrčala, pa bi poskočila i bilo bi mi lipo odat vamo tamo po kući i klapat po skalama dok se one klimaju pod menon ka da nešto govore, ka da pričaju rasklimanu priču o svin babana koje su ovde odale. O svim veštama i dalmatinskin odijelima koji su kroz kuću prolazili."

Rodney Stark: Lažna svjedočanstva

Raskrinkavanje stoljeća protukatoličke povijesti

                                                            Image by Nimrod Oren from Pixabay

Malo dulje nisam ništa objavila i u međuvremenu se nakupilo zanimljivih knjiga o kojima želim pisati, pa evo jedne popularnoznanstvene knjige iz povijesti.

Rodney Stark je američki sociolog religije koji vodi katedru humanističkih znanosti na Sveučilištu Baylor. Direktor je Instituta za proučavanje religija pri istome Sveučilištu, te je utemeljitelj i urednik časopisa Interdisciplinary Journal of Research on Religion.

U ovoj knjizi Rodney Stark se bavi mitovima o Katoličkoj Crkvi koji su duboko usađeni u našu civilizaciju i mnoge od njih smo i sami naučili, prihvatili i smatramo ih istinitima.  Knjiga započinje poglavljem koje se bavi optužbom da je Katolička Crkva kriva za antisemitizam, zatim nastavlja poglavljem o zabranjenim evanđeljima koja je dosta popularizirao Dan Brown. Bavi se kasnim Rimskim carstvom i tzv progonom tolerantnih pogana. U nekoliko poglavlja se dotiče mita mračnog srednjeg vijeka, inkvizicije, i znanstvenih krivovjerja. Zatim se bavi križarskim pohodima i piše u ulozi Katoličke Crkve u ropstvu.. U poglavlju u kojem brani Crkvu od optužbe da podupire tiranske vlade, odgovara na optužbe i uvriježeno mišljenje o tome da Crkva smatra da postoji božansko pravo vladara pa citira dio iz djela sv. Augustina O državi Božjoj koji mi se toliko svidio da ga želim prenijeti i ovdje:

Jer duhovito i istinito odvratio je Aleksandru Velikomu neki zarobljeni gusar. Kada je toga čovjeka kralj upitao što je mislio kada se upustio napadati po moru, on mu je otvoreno i drsko odgovorio. "Isto što i ti kada si napao cijeli svijet, ali jer ja to činim s malim brodom, zovu me lopovom, a ti s golemim brodovljem i zovu te carem.

U istom poglavlju se bavi i Francuskom revolucijom, revolucijama u Rusiji. U školi smo o Francuskoj revoluciji stekli romantičnu sliku o bratstvu, slobodi i jednakosti, a ovdje se dotiče i njene vrlo velike okrutnosti te nevjerojatne mržnje i pokušaja zatiranja Katoličke Crkve. Na kraju se u zadnjem poglavlju dotiče mita o protestantskoj modernosti i tome da je protestantizam postavio temelje modernog kapitalizma.

Knjiga mi je bila baš zanimljiva. Iako mnogi od nas možda (nepravedno) povezuju povijest s nečim dosadnim, mislim da je to samo plod toga što nam ju je školski sustav takvom predstavljao. Historia est magistra vitae je zaista istinita poslovica, i mislim da iz prošlih vremena i načina života zaista možemo svašta zanimljivo naučiti o svojim precima ali i o sebi samima. S obzirom na vlastito manjkavo znanje iz povijesti čitanje ove knjige bilo mi je korisno, čak i neovisno o rušenju mitova, jer su na pristupačan i lako čitljiv način obrađeni mnogi bitni događaju i pojave iz povijesti zapadne civilizacije.

Naravno, osim  svega bila sam iznenađena kako ti mnogi mitovi opstaju. Čini se da u tome nisam sama, kao što autor kaže u uvodu:

Možda se pitate zašto takve notorne neistine opstaju, ako su doista neistine. Dijelom zbog toga što se jako međusobno podupiru i što su duboko utkane u našu opću kulturu tako da se čini nemogućim da ne budu istinite. Lako se pretpostavlja da bi se u našim "prosvijećenim" vremenima takve tvrdnje zasigurno odavno odbacile kada bi bile neistinite.
(...)
Napokon, nisam rimokatolik i nisam napisao ovu knjigu kako bi obranio Crkvu. Napisao sam je kako bih obranio povijest.

Svakako, legitiman je prigovor da samim time da je nešto objavljeno u knjizi ne čini te činjenice točnima. Mislim da je dobra stvar, da, iako je knjiga napisana lako čitljivo, ipak obiluje referencama na povijesne izvore, druge knjige i autore, pa svatko tko želi dublje zagrebati u određenu temu, bilo zbog vlastitog interesa, potrebe rasprave ili posla, ima dobru početnu točku od koje može krenuti kako bi se i sam uvjerio u to što je napisano. Jer, mislim da ne bismo trebali zaboraviti da, iako možda možemo imati različita mišljenja o motivima, uzrocima i utjecajima određenih događaja i pojava, što se tiče konkretnih događaja postoji jedna istina.

Na kraju, mislim da čitanje i učenje povijesti nije stvar samo hobija. Svima nam je važno da znamo što je bilo kako bismo znali na čemu gradimo svoju budućnosti. Završit ću riječima Garreta Mattinglyja (1900.-1962.) sa Sveučilišta Columbia koje se također spominju u uvodu knjige:

Mrtve uopće ne zanima hoće li dobiti zadovoljštinu od naraštaja koji slijede. No živima pravda, koliko god zakašnjela, mora biti važna.