srijeda, 15. rujna 2021.

Marija Grgić: Ćakule male

 


Tako mi je drago što mogu na svom blogu pisati o jednoj od najljepših knjiga koju sam ikada pročitala iz pera moje poznanice, kolegice Marije Grgić. To je knjiga Ćakule male, jedan podsjetnik na sretno djetinjstvo, spomenik jednog vremena i dio naše velike kulturne baštine, jer je napisana Vranjičkim dijalektom i u njoj se s događajima iz djetinjstva isprepliću narodni običaji i priče o načinu života baka i djedova. 

Ima nešto tako privlačno i gotovo čarobno u običnim pričama iz svakodnevice. U pričama "kad sam bio mali..." koje mi je pričao moj tata dok sam ja bila mala. U pričama baka i djedova o njihovoj svakodnevici. U ovim pričama Marije Grgić o njenom djetinjstvu u Vranjicu....O jednom vremenu koje je prošlo ali ipak nije zaboravljeno nije izgubljeno živi i dalje u nama. Kada pričamo priče iz naših djetinjstva i života obitelji, one nas privlače. To su oni obični trenutci, daleko od idealnih često usred raznih briga, rata, siromaštva i mnogih nedaća kojima život obiluje. Trenutci koji su se ipak istakli i ostali zauvijek zabilježeni samo zbog ljubavi koju smo primili i dali u tim trenucima. Iako na prvi pogled izgledaju kao obična i dosadna svakodnevica, radi se ipak o najljepšim pričama koje mogu biti napisane. A najljepše priče uvijek govore o hrabrosti, nesebičnosti i naravno o ljubavi.

" Ja iman tri brata, ali kad rečen brat, to je ka brat, odnosi se samo na jednoga, onoga koji me tuka. I kojeg san ja grizla. (...)Nekad bi se brat i ja potukli, a nekad molili skupa. Ajmoreć cilo vrime smo molili uvik za isto, za neke dičje žeje, da ih ispuni Svemogući Bog. I kad se to nije događalo, onda bi mi udrili još više molit: za biciklu, role, za tamagočija, da nas izvuku na Huga, za novo auto monovolumena ka šta bi vidli u onih Francuza ka smo liti išli na otok u Povja."

Za mene je ova knjiga prekrasna toliko da su mi oči često zasuzile od ljepote dok sam ju čitala.

Lijepa mi je jer je napisana Vranjičkim dijalektom i više nego jednom sam ju poželjela čitati na glas jer je nekako šteta čitati to u sebi. Mislim da bi svakako trebala doživjeti svoje audio izdanje. I jedno izdanje sa rječnikom, da ju svi u cijeloj Hrvatskoj mogu čitati i razumjeti.

Lijepa mi je jer me podsjeća na moje djetinjstvo. Marija i ja smo vršnjakinje, pa iako sam ja svoje djetinjstvo provela u drugom dijelu Hrvatske, neke su stvari bile slične: bio je rat, bojali smo se četnika, i mi smo ljeti organizirali dječje festivale, imali smo tamagočija i zvali smo Huga. Dok sam čitala poglavlje o Konobi Marijinog dida, bilo mi je kao da sam ponovno sišla u podrum kuće u Dubrovniku gdje je moj pradjed radio vino.

 Na kraju, lijepa mi je jer je tako jednostavna i iskrena, zaigrana a povremeno tako mudra i duboka. Baš onakva kakva su djeca.
 

"Ja nisan mogla odat sporo po skalama jer ka bi krenila puzgor ili puzdol, uvatila bi me neka srića pa bi pritrčala, pa bi poskočila i bilo bi mi lipo odat vamo tamo po kući i klapat po skalama dok se one klimaju pod menon ka da nešto govore, ka da pričaju rasklimanu priču o svin babana koje su ovde odale. O svim veštama i dalmatinskin odijelima koji su kroz kuću prolazili."

Nema komentara:

Objavi komentar

Marija Grgić: Ćakule male   Tako mi je drago što mogu na svom blogu pisati o jednoj od najljepših knjiga koju sam ikada pročitala iz pera m...