Tako mi je drago što mogu na svom blogu pisati o jednoj od najljepših knjiga koju sam ikada pročitala iz pera moje poznanice, kolegice Marije Grgić. To je knjiga Ćakule male, jedan podsjetnik na sretno djetinjstvo, spomenik jednog vremena i dio naše velike kulturne baštine, jer je napisana Vranjičkim dijalektom i u njoj se s događajima iz djetinjstva isprepliću narodni običaji i priče o načinu života baka i djedova.
Ima nešto tako privlačno i gotovo čarobno u običnim pričama iz
svakodnevice. U pričama "kad sam bio mali..." koje mi je pričao moj tata
dok sam ja bila mala. U pričama baka i djedova o njihovoj svakodnevici.
U ovim pričama Marije Grgić o njenom djetinjstvu u Vranjicu....O jednom
vremenu koje je prošlo ali ipak nije zaboravljeno nije izgubljeno živi i
dalje u nama. Kada pričamo priče iz naših djetinjstva i života
obitelji, one nas privlače. To su oni obični trenutci, daleko od
idealnih često usred raznih briga, rata, siromaštva i mnogih nedaća
kojima život obiluje. Trenutci
koji su se ipak istakli i ostali zauvijek zabilježeni samo zbog ljubavi
koju smo primili i dali u tim trenucima. Iako na prvi pogled izgledaju
kao obična i dosadna svakodnevica, radi se ipak o najljepšim pričama koje mogu biti napisane. A najljepše priče uvijek govore o hrabrosti, nesebičnosti i naravno o ljubavi.
" Ja iman tri brata, ali kad rečen brat, to je ka brat, odnosi se samo na jednoga, onoga koji me tuka. I kojeg san ja grizla. (...)Nekad bi se brat i ja potukli, a nekad molili skupa. Ajmoreć cilo vrime smo molili uvik za isto, za neke dičje žeje, da ih ispuni Svemogući Bog. I kad se to nije događalo, onda bi mi udrili još više molit: za biciklu, role, za tamagočija, da nas izvuku na Huga, za novo auto monovolumena ka šta bi vidli u onih Francuza ka smo liti išli na otok u Povja."
Za mene je ova knjiga prekrasna toliko da su mi oči često zasuzile od ljepote dok sam ju čitala.
Lijepa
mi je jer je napisana Vranjičkim dijalektom i više nego jednom sam ju
poželjela čitati na glas jer je nekako šteta čitati to u sebi. Mislim da
bi svakako trebala doživjeti svoje audio izdanje. I jedno izdanje sa rječnikom, da ju svi u cijeloj Hrvatskoj mogu čitati i razumjeti.
Lijepa mi je jer me podsjeća na moje djetinjstvo. Marija i ja smo vršnjakinje, pa iako sam ja svoje djetinjstvo provela u drugom dijelu Hrvatske, neke su stvari bile slične: bio je rat, bojali smo se četnika, i mi smo ljeti organizirali dječje festivale, imali smo tamagočija i zvali smo Huga. Dok sam čitala poglavlje o Konobi Marijinog dida, bilo mi je kao da sam ponovno sišla u podrum kuće u Dubrovniku gdje je moj pradjed radio vino.
Na kraju, lijepa mi je jer je tako jednostavna i iskrena, zaigrana a
povremeno tako mudra i duboka. Baš onakva kakva su djeca.
"Ja nisan mogla odat sporo po skalama jer ka bi krenila puzgor ili
puzdol, uvatila bi me neka srića pa bi pritrčala, pa bi poskočila i bilo
bi mi lipo odat vamo tamo po kući i klapat po skalama dok se one
klimaju pod menon ka da nešto govore, ka da pričaju rasklimanu priču o svin babana koje su ovde odale. O svim veštama i dalmatinskin odijelima
koji su kroz kuću prolazili."
Nema komentara:
Objavi komentar