Kada preživjeli odu, ne smijemo dopustiti da istina nestane s njima.
Kada sam prvi put držala ovu knjigu u rukama, mislila sam da ću čitati nešto slično Titanicu. To je bio pogrešan dojam. Ovo je knjiga o ratu. O strašnim stvarima koje ljudi rade jedni drugima u ratu. I o tome kako su ljudi sposobni nadići zvjerstva koja doživljavaju i vide oko sebe i ne izgubiti ljudskost.
Na prostoru Poljske, Istočne Pruske i Litve sukobile su se za vrijeme Drugog Svjetskog rata dvije zle sile: nacistička Njemačka i sovjetska Rusija. Stanovništvo je doživljavalo nevjerojatna zvjerstva i strahote, osobito dolaskom sovjetske armije. Za mnoge od njih jedina nada je bila operacija Hanibal; njemačka pomorska operacija kojom su evakuirane njemačke trupe ali i civili (Litavci, Latvijci, Estonci, etnički Nijemci te stanovnici Istočne Pruske i poljskih koridora). Wilhelm Gustloff bio je najveći brod kojega su nedugo nakon isplovljavanja iz Gotehafena (Gdynia, Poljska) pogodila tri torpeda iz sovjetske podmornice. Potonuo je za manje od sat vremena. Na brodu je bilo 10000 ljudi, većinom civila i procjenjuje se da se njih 9500 utopilo. Likovi romana, sudionici su ove teške drame.
Postoje mnoge važne priče o Drugom svjetskom ratu. Mnogo je dokumentirano o bitkama, politici, krivnji i odgovornosti. Patnja je isplivala kao pobjednik, dotičići sve strane i ne štedeći ni jednu uključenu naciju.
(iz pogovora)
Radnja se odvija u siječnju 1945. Sumorna atmosfera zimskog krajolika okovanog snijegom i ledom, hladnoća i strah među ljudima savršeno su postignuti bez detaljnih opisa. Likovi su živi i stvarni, nisu samo izbjeglice, žrtve, oni su ljudi s mnogim dvojbama, borbama, strahovima i krivnjom koju nose.
Ljudska dobrota, želja za ljepotom, i nevjerojatna hrabrost koju pokazuju neki od likova ovoj priči daje konačan pečat nade, koji ga izdiže iznad svih strahota o kojima piše, tjerajući vas pritom da zavolite ove obične ljude i plačete s njima.
Starac je govorio samo o cipelama. Govorio je o njima s takvom
ljubavlju i emocijama da ga je jedna žena u našoj skupini okrunila
titulom "pjesnik cipelar". Žena je nestala dan kasnije, ali nadimak je
preživio.
"Cipele mi uvijek pričaju priču", rekao je pjesnik cipelar.
"Ne uvijek", suprotstavila sam se.
"Da,
uvijek. Tvoje čizme, skupe su, dobro izrađene. To mi govori da dolaziš
iz dobre obitelji. No njihov je stil prikladan za stariju ženu. To mi
govori da su vjerojatno pripadale tvojoj majci. Majka je žrtvovala čizme
za svoju kćer. To mi poručuje da si voljena, draga moja. A majka ti nije
ovdje, što mi govori da si tužna, draga moja. Cipele mi pričaju
priču."
Povremeno mi se dogodi da naiđem na neku knjigu čiji naslov me obori s nogu. Naslov koji u dvije-tri riječi uspije prenijeti dušu knjige. Naslov kojim me knjiga dotakne i prije nego otvorim korice. Ovo je jedna od takvih knjiga i naslov me je natjerao da baš nju prvu izvučem s hrpe knjiga pripremljenih za čitanje. Naslov, sažima svu bol i težinu događaja o kojima knjiga priča. Radi se o stvarnim povijesnim događajima, o ljudima, o nebrojenim sudbinama onih koji su bili kao vi i ja; veselili su se, nadali, voljeli i mrzili, borili se i odustajali i čeznuli za srećom, sigurnošću i ljubavlju. Oni su nestali, sve to veliko blago mnogih jedinstvenih ljudskih života je izgubljeno u velikom prostranstvu mora, a mi čak ni ne znamo za njih. Oni su kao sol u moru.
Na kraju ću dodati još samo ovo: kada konačno otvorite korice knjige, ona doista i opravdava naslov.
Htjela sam svoju majku. Moja je majka voljela Litvu. Voljela je svoju obitelj. Rat joj je oduzeo sve što je voljela. Hoće li saznati užasne detalje naše patnje? Hoće li vijest doći do mog rodnog grada Biržaija, do mračnog bunkera u šumi u kojem se možda skrivaju moj brat i otac?
Joana Vilkas, vaša kći, tvoja sestra. Ona je sol u moru.
Nema komentara:
Objavi komentar