Daniel Keyes napisao je pripovijetku s istim naslovom, koju je kasnije proširio i razradio u roman. Roman, koliko mi je poznato nije preveden na hrvatski jezik.
Algernon je miš kojemu su znanstvenici operacijom uspjeli drastično povećati inteligenciju. Nakon uspjelog eksperimenta, tim znanstvenika pronalazi savršenog ljudskog kandidata za nastavak eksperimenta. Radi se o Charlieju Gordonu, tridesetogodišnjaku kvocijenta inteligencije 68 koji radi u pekari. U sklopu eksperimenta od Charlieja se traži da piše redovita izvješća o svom napretku i kroz ta izvješća čitatelj dobiva uvid u njegov život.
Roman spada u žanr SF-a, iako osim ideje o mogućnosti operacije koja povećava IQ, sva je radnja smještena u suvremeni svijet kakav poznajemo.
Na samom početku moram reći da je knjiga na mene ostavila sumoran dojam i dosta mi je teško pala. Ono zašto sam se odlučila pisati o njoj je zato što mislim da je odlično pogodila i dosta dobro obradila neke od velikih problema znanosti i današnjeg društva. Pitanja koja otvara su vrlo životna i svih nas se tiču. Na prvom mjestu tu je pitanje o vrijednosti čovjeka i da li je inteligencija ili bilo koja druga sposobnost odnosno njen nedostatak mjera te vrijednosti. Što čini ljudski život dobrim? Odmah nakon toga slijedi pitanje imamo li mi preveliku vjeru u znanost. Tu se isprepliće pitanje etičnosti eksperimenata na ljudima i sposobnost pristanka na iste.
S obzirom na to da ne postoji hrvatski prijevod knjige, u ovom osvrtu ću
malo detaljnije prepričati radnju, pa ako netko želi prvo pročitati
knjigu, sada je vrijeme da stane :). Radnja knjige sama po sebi nije
pretjerano napeta, ono što ju čini zanimljivom je psihološka analiza i
razvoj lika.
Početak knjige je prilično optimističan: upoznajemo Charlieja, mentalno retardiranog tridesetogodišnjaka. On je vedar, ima puno prijatelja, pohađa školu za retardirane odrasle kod gospođice Kinnan i iznimno je motiviran da nauči što više toga. Probijamo se kroz njegova nepismena izvješća puna grešaka i bez interpunkcija ali koja zrače vedrinom. Charlie je oduševljen što je baš on odabran da bude prvi čovjek na kojemu će se izvršiti operacija povećanja inteligencije jer vjeruje da će, kada bude pametan imati još više prijatelja i da će ga svi voljeti. Tijekom jednog eksperimenta mjerenja inteligencije upoznaje i Alegernona, laboratorijskog miša kojemu je operacijom već povećana inteligencija. Algernon i on se utrkuju u rješavanju zadataka i Algernon svaki puta pobjeđuje.
Nakon operacije primjećujemo kako postupno izvješća postaju sve kvalitetnija. Charlie i dalje radi u pekari gdje počinje napredovati i svakodnevno odlazi na sveučilište gdje u testovima, i psihološkim seansama prate njegov napredak. Uskoro uspijeva pobijediti Algernona.
Radost zbog uspjelog eksperimenta uskoro zamjenjuju teže emocije. Najprije, Charlie počinje primjećivati kako ga njegovi kolege s posla izruguju, što je nešto što prije nije primjećivao.
Nadalje, počinju izranjati razne uspomene iz djetinjstva i ranijeg života i tu na vidjelo izlaze teške situacije iz djetinjstva povezane sa zlostavljanjem koje je pretrpio od svoje majke koja se nije mogla pomiriti s njegovim stanjem.
Iako postaje sve sposobniji, u životu mu, suprotno očekivanju ne ide sve bolje: njegovi kolege s posla počinju ga se pribojavati, a uskoro dobiva i otkaz. Uspomene iz prošlosti ga progone i ranjavaju.
Istodobno njegova inteligencija sada nadmašuje onu mnogih ljudi i sposoban je pročitati mnoge knjige, ima opsežno znanje iz raznih područja i piše uspješne akademske članke. Ipak, uskoro niti u tom području više ne nalazi radost jer čak ni među najobrazovanijim ljudima ne može pronaći sugovornika s obzirom na svoju, sada već superiornu inteligenciju.
Charlie osjeća da ga stari mentalno retardirani Charlie nikada nije posve napustio i to zajedno sa ranama iz djetinjstva i naglim promjenama koje mu se događaju stvara inhibicije u odnosu sa ženama, tj sa Alice, njegovom bivšom profesoricom s kojom tokom većine knjige bezuspješno pokušava ostvariti vezu.
Jako je tužno promatrati kako je Charlie potpuno sam na svijetu, izuzev akademskih kontakata i potpuno tjelesne veze s umjetnicom Fay.
Charliejev jedini prijatelj sada je miš Algernon.
Njegovi akademski kolege odnose se prema njemu kao prema čovjeku koji prije nije postojao, pokazujući tako svoj stvarni stav prema mentalno retardiranima kao prema nižim bićima.
Iz svog vlastitog iskustva rada u znanosti mislim da je ovaj prikaz Charliejevog život kao visoko inteligentne osobe jako točan. U svijetu koji pamet i obrazovanje smatra jedinim mjerilima kvalitetnog i sretnog života, one koji za to imaju prirodne predispozicije društvo usmjerava isključivo u smjeru znanosti koja "ima sve odgovore potrebne za dobar život". Tako sam i sama mnogo puta vidjela kako inteligentni i perspektivni ljudi svoje živote proživljavaju kao Charlie: briljirajući na akademskom planu a ostatak života provodeći u besmislenim vezama, opijanju i svim vrstama ugađanja niskim strastima. Osamljenost i besmisao koji hvataju Charlieja stvarni su za mnoge ljude današnjice koji su prihvatili znanost kao svog jedinog spasitelja.
Na samom vrhuncu svoje inteligencije Charlie, koji je sada superioran znanstvenicima koji su ga "liječili" pronalazi grešku u eksperimentu i predviđa da će njegova inteligencija ubrzo oslabiti i vjerojatno pasti na razinu nižu nego prije. Ostalo mu je još malo vremena.
Veoma je dirljiv opis njegov posjet domu za mentalno retardirane koji se ne mogu brinuti sami za sebe. Iako je to mjesto od kojeg svi zaziru i Charliejev najveći strah je da će tamo završiti, potpuno iznenađujuće, opis tog posjeta čini se najtoplijim u cijeloj drugoj polovici knjige. Tu prvi puta vidimo natruhe nekih ljudskih osjećaja privrženosti, brižnosti, zaštićenosti i to u međusobnom odnosu štićenika i u figuri njihove paziteljice.
Također, jako mi je zanimljiva scena u kojoj inteligentni Charlie dolazi u restoran. Pomoćni radnik, retardirani mladić, nespretnošću uzrokuje nered te postane predmet poruge svih gostiju. Na svoje posvemašnje iznenađenje i zgražanje Charlie shvaća da se i on smije. Kako je to moguće, pa baš on on svih ljudi najbolje može znati kako je tom čovjeku? Ova scena mi se jako sviđa jer ruši mit da je znanje jedini stup na kojem se gradi sve što je dobro i pozitivno: empatija, razumijevanje, bolji svijet... Charlie sve zna, zna bolje od drugih ali to ga nije učinilo boljim čovjekom.
Čitajući knjigu čovjek se nikako ne može otresti dojmu da je Charlieju bilo puno bolje prije operacije, te da je operacija, iako je postigla svoj cilj od njega učinila svojevrsno čudovište. Naglim smanjenjem inteligencije Charlie se vraća na posao u pekaru i njegovi nekadašnji kolege koji su ga se bojali sada ga uzimaju u zaštitu pred nasilnicima. Na samom kraju, Charlie se seli u dom za retardirane, a njegova najveća briga je da netko ostavlja cvijeće na grobu njegovog jedinog prijatelja miša Algernona koji je uginuo nakon potpune degeneracije.
Tema i poruka knjige jako mi se sviđaju i svakome bi ju preporučila (odraslima!) jer iako spada u SF žanr, na jednom izmišljenom primjeru opisuje svijet u kojem mi živimo. Svijet u kojem smo izgubili putokaz za dobar život i gledamo u znanost kao jedinog spasitelja. Znanost je svakako dobar alat u to nema sumnje, ali treba imati na umu da se alati mogu koristiti za različite namjene.
Iako su bolest i razne ljudske nedaće neosporno križ i teškoća koju sa svakim pravom pokušavamo nadići, moramo biti veoma oprezni, jako pozorni i puni poštovanja prema čovjeku kako ne bismo s problemom nehotice otklonili i samu srž njegova bića. Htjeli mi to ili ne, nedaće i invalidnosti u našem životu tjeraju nas da primijetimo ono pored čega bismo zdravi protrčali ne primijetivši.
Moje maleno iskustvo s osobama slabije inteligencije i poteškoćama u razvoju kao i svjedočenja ljudi koji rade s njima često su me nagnali da se upitam ne donose li ipak oni na ovaj svijet nešto jako važno što mi "normalni" previđamo, a svima nam je jako potrebno.
Za mene je i ovaj roman bio potvrda toga.
