...iznenada sam se uplašila što bi Otac mogao reći. Bojala sam se da će reći "uskoro ćeš pronaći nekog drugog" i da će se ta neistina zauvijek ispriječiti među nama. Jer, jedan dio mene znao je da ni uskoro ni nikada neće biti nikoga drugog.
Slatkasti miris cigare ušao je u sobu s Ocem. I naravno, nije rekao lažne i beznačajne riječi.
"Corrie " započeo je umjesto toga "znaš li što jako boli? To je ljubav. Ljubav je najsnažnija sila na svijetu i kada joj je zapriječen put to znači bol. Postoje dvije stvari koje možemo učiniti kada se to dogodi. Možemo ubiti ljubav tako da prestane boljeti. Ali tada i dio nas umire s njom. Ili Corrie, možemo zamoliti Boga da otvori novi put kojim ta ljubav može putovati. Bog voli Karela, čak i više nego ti i ako ga zamoliš, dat će ti svoju ljubav za tog čovjeka. Ljubav koju ništa ne može spriječiti, ništa uništiti. Kada god ne možemo voljeti na stari, ljudski način, Corrie, Bog nam daje svoj savršeni način"
Dok sam slušala kako se očevi koraci udaljavaju niz stepenice nisam znala da mi je dao mnogo više od rješenja za ovaj teški trenutak. Nisam znala da je u moje ruke stavio ključ koji će otvoriti mnogo mračnije prostorije od ove- mjesta u kojima, na ljudskoj razini nema baš ništa što bi se moglo voljeti.
Ovo su riječi kojima je otac Casper tješio mladu djevojku, svoju kćer Corrie nakon što je teško povrijeđena od osobe koja je bila ljubav njezina života. Desetljećima kasnije Corrie je u svojoj biografiji prepričala ove očeve riječi. Tada su iza nje bile godine drugog svjetskog rata i 800 Židova koji su spašeni njenim posredstvom. Iza nje su bile i mjeseci u zatvoru i koncentracijskom logoru.
Kada razmišljam o holokaustu (a i mnogim drugim zlima koja su se dešavala i dešavaju se u svijetu) jedno od najčešćih pitanja o kojem razmišljam jest: kako nastaju junaci? Što određuje na kojoj će ćeš se strani pronaći kada se zlo pojavi u svoj svojoj jezi, veličini i okrutnosti pored koje nemamo nikakvih izgleda. Ili se barem tako čini. Kako je jedna obična urarica i usidjelica spasila 800 Židova riskirajući pritom vlastiti život? Gdje je pronašla snagu da pritom riskira i živote svojih voljenih: oca, sestara, brata, nećaka?
Je li tajna u inteligenciji? Sposobnosti? Snalažljivosti? Obrazovanju? Društvenim vezama? Ili nečem drugom?
Čini mi se da je ovo jedna od knjiga koja nas može usmjeriti prema odgovoru na to pitanje. U njoj upoznajemo Corrie, njenu obitelj i njihov život mnogo prije nego što itko mogao zamisliti što ih čeka u budućnosti. Upoznajemo njihov običan život, majku koja se nosi sa svojim bolestima, svojeglave tetke koje žive s njima, susjede....Čini se da su svi oni u svojoj običnoj svakodnevici noseći se sa svojim teškoćama utrli put kojim, kada je zlo rata nastupilo, više nisu koračali samo svojim snagama nego ih je on sam nosio.
Corriena majka je umrla prije početka rata, međutim njezina uloga u svemu neprocjenjiva je i za mene vrlo poučna. Ona mi najupečatljiviji lik u cijeloj knjizi.
Kada mama nije opskrbljivala susjedstvo s kapicama i haljinicama za bebe iz svojih letećih igala, sastavljala je ohrabrujuće poruke za one koji su prikovani uz krevet u cijelom Haarlemu. Čini se da joj pritom nikada nije palo na pamet da je i ona sama prikovana uz krevet većinu svog života.
(...)
Kvaliteta života koji je uspjela voditi u tom osakaćenom tijelu bila je zaista iznenađujuća. Gledajući ju kroz tri godine njene paralize otkrila sam neke stvari o ljubavi. Mamina ljubav se uvijek pokazivala kroz lonac s juhom i košaru sa šivaćim priborom. Ali sada, kada su joj te stvari oduzete, njezina ljubav se činila jednako cjelovitom kao i prije. Mama je sjedila u svojoj stolici pored prozora i voljela nas. Voljela je ljude koje je vidjela na ulici i dalje: njezina ljubav se širila gradom, Nizozemskom, svijetom. Tako sam naučila da je ljubav veća od zidova u kojima je zatvorena.
Kada se Corrie kao djevojčica prvi puta susrela sa smrću, taj susret ju je ispunio paralizirajućim strahom. Riječi koje joj je uputio njezin otac mogu biti utjeha i ohrabrenje svima nama koji se borimo sa strahovima pred budućnošću, osobito kada imamo na umu da su se u Corrienom životu očeve riječi zaista i ostvarile: Corrie je, kada je to bilo potrebno u svom srcu pronašla hrabrost za mnoga velika djela, snagu da podnese smrti svojih voljenih i strahote koncentracijskog logora. Ništa od toga nije ju uništilo, naprotiv, nakon svega toga posvetila se pomaganju i rehabilitaciji onih koji su na različite načine preživjeli traume tijekom rata.
Otac je sjeo na rub uskog kreveta. "Corrie", započeo je nježno, "kada ti i ja idemo vlakom u Amsterdam; kada ti dam tvoju kartu?". Šmrcnula sam nekoliko puta razmišljajući o tome."Zašto? Točno prije nego što uđemo u vlak."
"Točno tako. I naš mudri Otac na nebu zna kada ćemo mi trebati nešto. Nemoj ići brže od Njega. Kada dođe vrijeme da netko od nas umre, pogledat ćeš u svoje srce i pronaći snagu koju trebaš. Točno na vrijeme."
Kada je došao rat obitelj ten Boom dobila je snagu koja im je bila potrebna za mnoga hrabra djela za koja mnogi mudriji, snalažljiviji, pametniji i obrazovaniji nisu bili sposobni.
Otac je držao novorođenče blizu svog lica, njegova je bijela brada škakljala njegove obraščiće, gledao je u to maleno lice svojim plavim očima nevinim poput djetetovih. Napokon je pogledao pastora: "Kažete da bismo mogli izgubiti svoje živote zbog tog djeteta. Smatrao bih to najvećom čašću za moju obitelj."
Nitko od nas ne zna kakvu građevinu gradimo danas. I kada će nam sve ovo što se činilo sasvim običnim biti štit i snaga. Ovaj sasvim običan dan, pospremljen krevet, ohrabrujuća riječ prijatelju ili neprijatelju, hrabro podnošenje sitnih ili manje sitnih neugodnosti života, ručak skuhan s ljubavlju... Doći će dan kada će sve te stvari zasjati novim svjetlom i tada ćemo znati zašto smo to činili i ta običnost bit će nam štit i snaga u teškim danima i slava o Uskrsnuću.
Nevjerojatna misao bocnula je moj vrat. Da li je moguće da ništa od ovoga nije nepredviđeno i slučajno; ovaj rat, zatvor u Scheveningenu, ova ćelija, sve ovo što se čini toliko uzaludno i toliko nepotrebno? Da li je moguće da je to obrazac koji nam je otkriven u Evanđeljima? Nije li Isus bio poražen tako potpuno i neporecivo kao i naša malena grupa, kao i naši maleni planovi. Ali...ako su Evanđelja uistinu obrazac Božjeg djelovanja onda je poraz samo početak. Pogledala sam u svoju pustu malenu ćeliju i upitala se koja zamisliva pobjeda može doći s ovakvog mjesta.
Na kraju, još jedna mala stvar mi je zapela za oko u knjizi: veliko mnoštvo onih koji su sudjelovali u spašavanju Židova, pomoću ili samo čuvanjem tajne. Čitajući zapitala sam se: tko zna koliko je takvih ljudi oko nas danas: netko koga nikad ne primjećujemo, ili možda ona susjeda ili neka prijateljica, kolega s posla. Neki sasvim obični ljudi koje sada ne vidimo ili ne primjećujemo zbog njihove običnosti a čija će dobrota jednom zabljesnuti o osvijetliti trenutak mraka.
Ta misao je nekako zauzela mjesto u mom srcu i napunila ga zahvalnošću i nadom.
Ova knjiga priča o spašavanju Židova ali nije samo o tome: ona govori o vjeri i o tome kako se smislen život može voditi i u najobičnijim kao i najtežim okolnostima. Ona vraća nadu i radost života i zato vam svima od srca preporučujem da ju pročitate.
U Božjem svijetu nema "ako". I nema sigurnijih i manje sigurnih mjesta. Središte Njegove volje naša je jedina sigurnost. Oh, Corrie, pomolimo se da to nikada ne zaboravimo!
** knjigu nisam uspjela pronaći u hrvatskom prijevodu pa sam ju pročitala na engleskom jeziku (što je jezik izvornika), te sam odabrane citate u ovom članku sama prevela.
Prilikom pisanja ovog teksta pronašla sam da postoji hrvatsko izdanje u izdanju kuće Logos d.o.o iz Daruvara , te sam ih kontaktirala s upitom o knjizi i naručivanju iste. Ako uspijem nabaviti knjigu, obavijestit ću vas u komentarima :)
Nema komentara:
Objavi komentar