Kako sam se upoznala sa likom i djelom Flannery O'Connor

 

Veljača se ove godine u našoj obitelji pokazala vrlo izazovnom. Zbog raznih viroza sam veći dio mjeseca provela kod kuće a gripa me prikovala uz krevet na punih deset dana. Svako zlo za neko dobro, pa sam tako imala više vremena za čitanje i gledanje filmova. Pogledala sam film Wildcat, koji se bavi likom i djelom američke književnice Flannery O'Connor jer sam na bitno.netu pročitala preporuku za njega. Film mi je ostavio vrlo snažan dojam pa poslije njega nisam gledala druge filmove nego sam počela i sama čitati o Flannery, njezinom životu,  i naravno njezina djela. S obzirom na to da se radi o vrlo zanimljivoj osobi koja me impresionirala najviše svojim stavovima poželjela sam ju predstaviti i ovdje, na svom blogu. 

Flannery O'Connor živjela je u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Rodom je s američkog juga što je i mjesto radnje većine njezinih pripovjedaka. Sa dvadeset sedam godina se razboljela od sistemskog lupusa, od kojeg je i umrla dvanaest godina kasnije. Napisala je 30ak pripovijetki i dva romana. Osim toga objavljeni su njezini eseji, pisma i molitveni dnevnik koji je pisala u jednom dijelu života. Flannery je bila prakticirajuća  katolkinja i katoličanstvo je uvelike oblikovalo njezin život kao i književni opus. Njezina proza je vrlo osobita, nije nimalo didaktična nego prevladava ironija, neugodni i antipatični likovi i najčešće vrlo bolan i neugodan trenutak u kojemu lik doživljava preobrazbu. Čitajući o njenim djelima na internetu pronašla sam jedan opis s kojim bi se složila: njezina proza je kao da je netko pomiješao djela sv. Tome Akvinskog i Quentina Tarantina.  Tu grubost i grotesku svoje proze i sama je komentirala ovim riječima (sve njene citate sam uzela s ove stranice i većina ih je iz zbirka pisama i eseja Mystery and Manners i Habit of Being. Sama sam ih prevela na hrvatski jezik, pa u tome možete tražiti razlog eventualne nezgrapnosti):
Kada možete pretpostaviti da vaši čitatelji imaju ista uvjerenja kao vi, možete se opustiti i koristiti normalne načine za razgovor s njima; kad morate pretpostaviti da ih nemaju, onda im svoje viđenje morate učiniti očitim kroz šok- za one koje slabo čuju trebate vikati, a onima koji su gotovo slijepi trebate crtati velike i zapanjujuće slike.

Čitajući svoja djela shvatila sam da je moja tema djelovanje milosti na teritoriju koji je većinom pod kontrolom đavla.

Za života je bila priznati autor pa je čak i za vrijeme bolesti  pozivana da drži predavanja i čita svoja djela.

Mnogi od mojih gorljivih obožavatelja bi bili jako šokirani i uznemireni kada bi shvatili da je sve u što ja vjerujem potpuno moralno,  potpuno katolički i da su ta vjerovanja ono što mojem radu daje njegove glavne karakteristike.

Moram priznati da po svom ukusu nisam pobornik groteskne književnosti čak i kada je ona smislena. Zbog toga sam se i sama iznenadila svojim interesom prema njezinom djelu koji nije bio smanjen niti nakon što sam pročitala neke od njezinih pripovijetki. Nije još prošlo dovoljno vremena od čitanja njezinih djela da mi se "slegnu", a i nisam ih još dovoljno pročitala da bi mogla pokazati točnu točku koja me privlači u njezinim djelima.  Čini mi se da njena djela, unatoč površinskoj grubosti i neprivlačnosti imaju "ono nešto" i govore istinu. Kao da bacaju neko neočekivano svjetlo u neke zapuštene kutke ljudskosti, i to iz dva razloga: da ih prokažu ali i da pokažu da ništa nije izvan dohvata svjetla Božje milosti.
Ono što me još jako privuklo u liku Flannery O'Connor je njezin odnos prema teškoćama kojima je obilovao njezin život zbog bolesti kojom je bila pogođena. Jako mi je poticajna ozbiljnost kojom je shvaćala vjeru.
Ono što ljudi ne razumiju jest koliko  je religija skupa. Oni misle da je  vjera velika električna deka dok je u stvarnosti ona križ.
 

Vjera dolazi i odlazi: podiže se i spušta poput plime nekog nevidljivog oceana. Preuzetno je misliti da će vjera koju imaš sada ostati s tobom zauvijek ali je isto tako preuzetno misliti to i za nevjeru. 

Mislim da ne postoji veća patnja od one koja je uzrokovana sumnjom onih koji žele vjerovati.

Na neki način bolest je mjesto koje nas može naučiti više nego dugačak put u Europu i uvijek je mjesto u kojem nema društva, mjesto na koje te nitko ne može slijediti. Bolest prije smrti je vrlo prikladna i mislim da oni koji nemaju tu priliku propuštaju jednu od Božjih milosti.

Vaša su vjerovanja svjetlost pomoću koje vidite ali nisu ono što vidite i nisu zamjena za gledanje.
 

Istina se ne mijenja prema našoj sposobnosti da ju probavimo. Viši paradoks zbunjuje emocije i razum i postoje dugački periodi u životima svakoga od nas i svetaca kada nam  se istina koju vjera objavljuje čini neugodna, emocionalno uznemirujuća i odbojna. Svjedočimo tamnoj noći duše kod pojedinih svetaca. Sada se pak čini da cijeli svijet prolazi kroz tamnu noć duše.
 

Mi nismo suđeni prema onome što jesmo. Mi smo suđeni prema tome koliko se trudimo koristiti ono što nam je dano. Uspjeh ne znači ništa Gospodinu.

Osim toga, njezini citati o procesu pisanju su mi jako zanimljivi, prepoznatljivi i korisni.
 

Pisanje romana je užasno iskustvo u kojem često ispada kosa i zubi se raspadaju. Uvijek su me nervirali ljudi koji impliciraju da je pisanje fikcije bijeg od realnosti. To je uključivanje u realnost i vrlo je šokantno za sustav.

U većini dobrih priča, osobnost junaka stvara akciju. Ako započneš sa stvarnom osobnošću, s realnim likom onda će se sigurno nešto dogoditi.
 

Svako jutro između 9 i 12 odem u svoju sobu i sjednem pred komad papira. Često samo sjedim tri sata i ideje mi ne dolaze. Ali znam jednu stvar: ako mi ideja dođe između 9 i 12 spremna sam za nju.
 

Pretpostavljam da je pola pisanja prevladavanje odbojnosti koju osjećaš kada kreneš pisati.
 

Zapamti da ne pišeš priču jer imaš ideju nego zato što imaš vjerodostojni lik.
 

Vjerujem u naviku pisanja. Onaj koji je genijalan možda može i bez toga, ali većina nas ostalih ima samo talent i moramo ga cijelo vrijeme podržavati fizičkim i mentalnim navikama inače će se osušiti ili rasplinuti. Naravno, navike se moraju uklapati u vaše mogućnosti. Ja pišem samo dva sata dnevno jer imam dovoljno energije samo za to ali u to vrijeme i na tom mjestu ne dopuštam da me išta ometa.


Nakon gledanja filma, čitanja nekih njezinih pripovijetki i njezinih misli čini mi se da bi vrlo rado popila kavu i porazgovarala sa Flannery jer mi se čini da bismo imale štošta zajedničko i da bi od nje mogla mnogo toga naučiti.
Zbog toga sam i odlučila napisati ovaj post, kako bi vas upoznala sa likom ove književnice koja je ostavila dubok trag, a u našim krajevima je i dalje vrlo nepoznata. Ako vas je čitanje ovog posta potaknulo na daljnji korak predlažem da počnete sa njezinim pripovijetkama. Njezine dvije zbirke pripovjedaka Teško je naći dobra čovjeka (Good Mann is Hard to Find) i Sve što raste mora se sastati  (Everything That Rises Must Converge), kao i dva njezina romana Mudra krv (Wise blood) i Siloviti prisvajaju nebo (The Violent Bear it Away) prevedeni su na hrvatski jezik. Njezina najpoznatija priča je Teško je naći dobra čovjeka (Good man is hard to find). Od priča koje sam do sada pročitala meni su najdraže Dobri seoski ljudi (Good country people) koja na zapanjujuć način prenosi nevjerojatno istinitu sliku o feminizmu i nihilizmu i Parkerova leđa (Parker's back).
Kada mi se malo slegnu dojmovi možda napišem i neki post o ovim pričama, za sada je to sve 😊

Razmišljanja o lektiri: dnevnik Pauline P.

 

Prva ideja ovog bloga bila je da ovdje sakupim sve knjige koje preporučujem i da pišem samo pozitivne recenzije, tj. preporuke (u međuvremenu sam naučila da je to zapravo puno zahtjevnije od pisanja loših i kritičkih recenzija). S vremenom su se rodile i neke nove ideje i potrebe, pa sam pokrenula novi blog s namjerom da napravim istu stvar za dječju literaturu i tamo nisam stigla dalje od uvodnog posta (koji je bio prije godinu dana).... Sada sam se, zbog životne potrebe, počela malo više baviti lektirama pa sam pomislila da bi mogla otvoriti i treći blog, u kojem ću obrađivati samo lektire.... Čini mi se da bi tim tempom uskoro moglo biti više blogova nego postova, pa ću za sada prekršiti svoje originalnu ideju za ovaj blog i napisati jednu kritičku recenziju na dječju knjigu koja je dio lektire, a zahvaljujući ekranizaciji (koju nisam pogledala) postala je popularna čak izvan školskog okruženja: Dnevnik Pauline P. Knjigu sam pročitala jer sam htjela sama stvoriti stav o njoj s obzirom na to da je to lektira mojeg djeteta. Pročitala sam ju dva puta: jednom da vidim o čemu se radi i još jednom letimično, prije pisanja ove recenzije. Ovim postom želim dati svoje viđenje ovog djela, kao i skrenuti pozornost roditeljima i potaknuti ih i sami promisle o sadržajima koje konzumiraju njihova djeca i porukama koje iz njih dobivaju.

Dnevnik Pauline P. je dinamična brza, duhovita knjiga pisana u obliku dnevnika koja se lako čita i obrađuje teme iz svakodnevice jedne devetogodišnjakinje. S obzirom na to da je napisana prije dvadesetak godina i stil pisanja i radnja su bliski današnjim generacijama.
Vjerojatno su sve to razlozi koji su ju u očima autora kurikuluma učinili idealnom knjigom za školsku lektiru: knjigom kojom se djeci može približiti čitanje i pisana riječ.

Radnja knjige se izravno i neizravno dotiče mnogih tema koje su danas aktualne i to ne samo na dječjoj razini već i na razini cijeloga društva. Neke od tih tema su: odnosi između supružnika u braku, materijalno blagostanje, veze i ljubavi... Odnos između Paulinine mame i tate pozadina je gotovo svakog poglavlja, a u jednom od njih Paulina "rješava" veliku svađu među njima. Puno se radnje vrti i oko darova, kupovanja i "imanja i neimanja" novca. Ipak, jedna od centralnih tema koja se nameće i dominira su svakako Paulinine "ljubavi", zaljubljivanja, veze i događaji povezani s njima. Jednostavan i površan način obrađivanja tih tema u kojem se od čitatelja ne zahtijeva nikakav iskorak iz zone komfora već se samo nudi neobavezna zabava čine knjigu privlačnom i u isto vrijeme vrlo jeftinom.  Treba se čuvati česte zamke u koju možemo upasti procjenjujući dječje knjige a to je pripisivanje trivijalnosti i površnosti dječjoj dobi i prilagodbi njihovom načinu shvaćanja. To je pristup za kojim često posežu moderni branitelji modernih neobranjivih lektira. Oni zanemaruju da postoje dječje knjige koje govore o temama zanimljivim djeci na njima prihvatljiv način ne izbjegavajući pritom odgojnu funkciju i traže od svojih malih čitatelja da se da se usmjere prema vrlinama suočavajući ih sa posljedicama loših, brzopletih i sebičnih odluka. To je odlika svake dobre i kvalitetne dječje knjige, onih koje su zaslužile upisati se u klasike dječje književnosti i koje su sudjelovale u odgoju tolikih generacija. U dnevniku Pauline P. toga gotovo da i nema. Paulina je sama sebi mjerilo, svijet se vrti oko nje, a na pojedina sramežljiva upozorenja roditelja i starijih bezobrazno odgovara ili usmeno ili svakako zaključkom u dnevniku. Paulinina riječ je uvijek zadnja.
Moje je mišljenje da aktualnost teme sama po sebi nije nikakva preporuka knjige jer nije svejedno na koji način se određena tema prezentira, što se naglašava i koja se pouka donosi. To je svakako vrlo važno s o s obzirom na odgojnu komponentu škole (a radi se o obaveznoj lektiri) koja se uvijek vrlo rado naglašava. U Dnevniku Pauline P. aktualne teme obrađene su loše, nekritički i svakako suprotno odgojnim vrijednostima koje se (barem načelno) pokušavaju zastupati u društvu.
Paulina je razmažena, neposlušna, sebična i nezahvalna djevojčica. Prema svojim roditeljima i starijima se odnosi bez poštovanja i cijelo vrijeme je usmjerena samo na sebe. Poglavlje koje na najružniji način to pokazuje je Duplići za rođendan. To me je poglavlje jako rastužilo i pogodilo. Sama sam se više puta susrela s ružnom nezahvalnošću svoje djece ili čak svojom vlastitom za sve materijalno obilje kojim smo blagoslovljeni u ovom društvu. Nezahvalnost je vrlo aktualna tema i u odgoju ju svakako treba obraditi, ali način kako je ona obrađena u knjizi ju više glorificira nego osuđuje. Kroz cijelo poglavlje moramo trpjeti Paulinine mentalne tantrume jer, za vrijeme svog petodnevnog slavlja rođendana, nije dobila darove koje je htjela, već mahom dobiva ono što već ima. Na kraju poglavlja mama i tata ju upozoravaju da čuva te darove jer su skupi (možda neka mala natruha zahvalnosti u vrlo sramežljivom i šturom obliku). Paulinin odgovor u dnevniku pršti od cinizma: ona može biti bez brige jer što god izgubi ima već još jedno. Uopće ne mora paziti na svoje stvari.
Dio Paulininog ponašanja može se smatrati razvojnom fazom kroz koju svako dijete prođe manje ili više, međutim to je zaključak koji može donijeti odrasla osoba koja čita knjigu. Dijete koje čita tu knjigu i s kojim to nije adekvatno obrađeno može zaključiti da je Paulina uzor.

Paulina je jako zaljubljiva. U knjizi se pojavljuje nekoliko dječaka u ulozi njenih „dečkiju“, a jednom čak poglavlju ima čak i „muža“. Taj brak je završio rastavom jer Paulina ne želi prati muževe hlače i raditi kućanske poslove „još mi se ne peru njegove majice i ne glačaju traperice. Skuhati ne znam ništa a na usisavanje sam alergična. ...“

„Odlučila sam sutra objasniti Ivanu da se želim rastati. Pitat ću učitelja kako se to radi, Ako nas je vjenčao, neka nas i rastavi! Mislim da će i Ivan biti za to! Ako se Ivan bude tome i protivio, u pomoć ću pozvati Luku. On jedva čeka da ponovno budem njegova cura.“ (poglavlje Vjenčanje)
 

Veze i zaljubljenosti Pauline P. obrađene su sasvim u skladu sa savjetima iz Cosmopolitana ili Teena i Ok-a uz dobnu prilagodbu za devetogodišnjake:

A onda sam se sjetila da je za nekoliko dana Valentinovo- Dan zaljubljenih. Shvatila sam da se pod hitno moram ponovo zaljubiti. Kako možeš slaviti Dan zaljubljenih ako nisi zaljubljen?(...) Morala sam pod hitno nešto smisliti. Pomiriti se s Lukom ili naći novog dečka. Smišljala sam, smišljala i... na kraju se sjetila Ratka. Ratko će biti presretan ako mu poklonim malo pažnje. Bit će još sretniji ako se s njim slikam ispod srca na panou. Za Valentinovo možda i njega odaberem. Vidite kako je uvijek korisno imati nekog u pričuvi!“ (poglavlje Pogrešan Batman)

Za Paulinu dječaci su sredstvo: da joj bude zabavno, da ne bude sama, da učini drugog dječaka ili djevojčicu ljubomornim, za postizanje određenog statusa. Oni nisu osobe, ne zaslužuju poštovanje i uvažavanje njihovih osjećaja: oni su samo objekti: glupi su, tko mu je kriv što je nizak, što nije zgodan....

„Kad se Ivan zaljubio u mene i ja sam se zaljubila u Ivana. To je bar lako. Protiv moje nove zaljubljenosti bio je samo moj stari dečko Luka. Tko mu je kriv kad je mlađi i niži od Ivana“ (poglavlje Vjenčanje)

„Nafurila sam se i na Luku i na Nikolinu. Cijeli tjedan nisam s njima razgovarala. Odlučila sam naučiti klizati bolje od njih svih. I naći na klizalištu dečka koji kliže bolje od Luke. U najvećem jadu sjetila sam se Ivana iz 4.a. s kojim sam se prije nekoliko mjeseci vjenčala na izletu i ubrzo zatim rastala. Ivan, kojem još uvijek nije bilo jasno zašto sam se s njim rastala, odmah je pristao poći sa mnom na klizanje. Ipak smo nekad mi bili muž i žena“ (poglavlje Ah to klizanje)

Imamo i početnu dozu feminizma za djevojčice:

„E tako! Super! Dosta i je tih glupih muških. Čim se malo zaljubiš, odmah se posvađaš! Bolji je život bez njih. To i moja mama često kaže.

Tako sam ostala bez dečka. I baš me briga! Princeza i Batman ionako ne idu zajedno. Što će mi Luka kad je takav „živčenjak“. Baš mi je dobro bez njega....

Na kraju poglavlja mama upozori Paulinu da previše često mijenja „dečke“, ali zaključak ponovno relativizira i tu sramežljivu opomenu. Pa što jadna Paulina može kad je tako zaljubljiva?
 

„- Kakav sad Ratko? Pa ti mijenjaš dečke svaki mjesec!
Znala sam i sama da sam pretjerala. Što mogu kad sam zaljubljiva. Ratko je ionako bio moj dečko u pričuvi. Ispalo je da je i bolji i slađi od glupog Luke.“ (Poglavlje za sva je kriv Pepi)

  Netko bi ovdje mogao primijetiti da je ipak donekle normalno da djeca u toj dobi budu zaljubljiva, da malo eksperimentiraju i „igraju “ se veza, međutim pravo je pitanje koja je zadaća odgovorne odrasle osobe u toj situaciji? Hoće li odrasla osoba pokazati razumijevanje i empatiju ali i poučiti, podijeliti iskustvo i pokazati djetetu da smisao svega toga nadilazi kratkotrajnu zabavu ili će, kao što se danas često radi, pobrkati ljubav i brigu prema djetetu sa podržavanjem njegove samovolje pa ga i poticati na neodgovorna ponašanja koja štete i drugima i na koncu njemu samome. Jer onaj koji propisuje lektiru, barem u teoriji bi trebao biti odgovorna odrasla osoba.
Kada je vrijeme kad ćemo svoju djecu naučiti čemu služe veze i o poštovanju sebe i drugih u svakom smislu i psihološkom i emocionalnom i tjelesnom? Možda je dobro vrijeme za to i dob pretpuberteta u kojem se nalaze učenici koji čitaju Paulinu P. Na njihova pitanja i nesigurnosti na pragu početka odrastanja nudimo im antijunakinju koja propagira "vrijednosti" koje su već dokazano iza sebe u društvu i pojedincima ostavile pustoš.
 

Odnos Paulininih roditelja se provlači kroz cijelu knjigu a mama vrlo često ružno razgovara s tatom:

„Nije važno!- zacrvenjela se mama- Što se mene tiče, svoje stvari možeš staviti i u plastičnu vrećicu. Paulina i ja putujemo s novim kovčezima“ (poglavlje Svuda je lijepo al' kod kuće je najljepše)

Što se tate tiče, dajem vam, dragi čitatelji izabrani citat za vlastitu prosudbu. Radi se o sceni iz zrakoplova s s obzirom na to da se radilo o povratnom putovanju, scena se ponovila dva puta. Očito je autorici važno da svi to primijete, pa je za svaki slučaj dva puta ponovila, ako slučajno neko dijete brzopleto i površno čita.
„Tata i mama nisu gledali oblake. Tata je gledao lijepe stjuardese, a mama se pravila važna čitajući novine“

„Tata je i opet gledao stjuardese i jedva čekao da dečkima u uredu o tome priča“ poglavlje (Svuda je lijepo, al kod kuće je najljepše)

Na kraju ću si dopustiti mali "izlet" u svijet Pauline P. S obzirom na to da ipak nije stvarna osoba neću biti gruba ni bezosjećajna ako napišem kako vidim njenu budućnost s obzirom na sve što smo do sada saznali o njoj i njezinoj okolini u knjizi: s osamnaest je već imala nekoliko spolnih partnera, što može kad je zaljubljiva a seks je normalan dio veze. Imala je već i neke spolno prenosive bolesti, ali nema straha jer se cijepila protiv HPV-a. S dvadeset pet živi svoj najbolji život uspinjući se na korporativnoj ljestvici, mijenjajući partnere i tulumareći. Imala je i jedan pobačaj, otac djeteta nije ni saznao. Što može kad nije spremna za majčinstvo? S trideset pet se podvrgnula postupku umjetne oplodnje s donorom sperme jer je vrijeme da napokon ima „nešto za sebe“ (dijete), a brak nije za nju- rastava je već iza nje. Vidjela je već i u braku svojih roditelja kako su muškarci jadni i prijezira vrijedni. To je naučila još od svoje mame a i njezin život to nije opovrgnuo.
Ovaj scenarij možda zvuči ekstremno međutim odbacivanje vrijednosti dovodi sasvim sigurno do njega i to lako možemo utvrditi ako se samo malo osvrnemo oko sebe. Zakopavanje glave u pijesak je kada "zaboravljamo" da su današnji devetogodišnjaci sutrašnji odrasli ljudi i da su vrijednosti ili "vrijednosti" kojima ih danas učimo ono što će oni sutra zastupati.

Zaključno, Dnevnik Pauline P. nije knjiga koju bi rado dala svojem djetetu u ruke. Ona ne odražava vrijednosti koje se moj muž i ja trudimo zastupati i u kojima želimo odgojiti našu djecu, naprotiv servira jedan suprotan splet "vrijednosti". Problem što je ta knjiga obavezna lektira u osnovnoj školi (koja je također obavezna). Netko će reći da nitko neće propasti od jedne loše knjige.
Možda je to i donekle istina (iako je dosta zanimljivo pitanje koliko točno treba čega lošeg da netko propadne) ali sigurno je istina da ako ništa ne napravimo dok je samo jedna loša knjiga, sigurno nećemo puno više moći kada ih bude deset, a nećemo imati šanse kada ih bude sto.
To je razlog zbog kojeg pišem ovaj osvrt. Ako nakon čitanja mislite da dijelite moje mišljenje ili ste to sami zaključili čitanjem dotične knjige, učinite nešto. Može se razgovarati s učiteljicom i zamoliti da dijete u zamjenu pročita neku drugu knjigu. Ako se čitanje ne može nikako izbjeći možete razgovarati sa svojim djetetom o knjizi, objasniti koje dijelove smatrate neprihvatljivima i zašto. Nemojmo okretati glavu misleći da ne možemo baš ništa.

Odgovornost je naša jer djeca koju danas odgajamo sutra će možda promijeniti lice zemlje. Na bolje ili na gore. Nas se o tome isto pita.

Tea Agejev: Jasna slika ljubavi

 

Kada sam otvarala ovaj blog, nisam ni pomišljala da ću uskoro imati čast predstaviti i knjigu svoje drage prijateljice. Tea i ja zajedno pijemo kave, pokretale smo neke projekte i redovito ju zovem kada trebam raspetljati neki životni čvor, kada trebam maminski savjet ili samo nekoga da me malo posluša i utješi. Ne mogu se suzdržati da se ne pohvalim: čitala sam o Jasni još dok nije bilo kraja i dok tekst nije bio uređen, dok sve još nije bilo ovako reprezentativno, zamotano u lijepe korice s privlačnom naslovnicom. A roman me i tada osvojio na prvi pogled. Odnosno na prve redove ili možda točnije na prvu sliku:

Hodala je po plićaku, more se pjenilo na jesenskom vjetru i brčkalo misli koje je pokušavala razbistriti gazeći velike hladne oblutke.

Sjećam se, kada sam pročitala cijelo prvo poglavlje i pomislila: "Ovo je tako dobro! Nisam znala da Tea tako dobro piše". Onda sam pročitala i sve ostalo u jednom dahu. Morala sam još neko vrijeme čekati za kraj, ali i to je ubrzo došlo. Popile smo još neke kave i izmijenile duge glasovne poruke u komentiranju rukopisa kroz što sam još bolje upoznala Teu i shvatila njezinu viziju ove knjige koju sada držim u ruci.
Zapravo, držala sam ju u ruci već prije Božića, ali nekako mi je bilo teško napisati osvrt na knjigu koja je došla iz tako velike blizine. Čitati ovu knjigu za mene je malo kao da sam s Teom na kavi i slušam njezin glas kako dolazi, ovaj put kroz neke druge, nepoznate priče.

Zbog toga sam sigurno pristrana, ali to ne znači da svim svojim čitateljicama ne mogu od srca preporučiti da pročitaju ovu knjigu. Dapače!

Tea kaže da je napisala roman u želji da nama mamama s malom djecom, koje je društvo zaboravilo, daruje štivo koje se lako čita između mijenjanja pelena i izlaska u park, a da opet bude kvalitetno. Jer nije svejedno što čitamo i knjiga nije vrijednost sama po sebi.

Teško je napisati lako štivo a s kvalitetnom porukom.
Pisati o ozbiljnim životnim temama, teškoćama u braku, otvorenosti životu, životnim i financijskim teškoćama a da kažeš sve što trebaš a ne previše. 

Nije lako pisati ispravno o teškim temama a moći još to začiniti sa žličicom humora, baš onakvog pravog, da te drugi, dok čitaš pitaju, što je sada tu smiješno, jer ne možeš prestati hihotati.

Nije lako pričati o vjeri i životnim odabirima bez dociranja a da opet svi zatvore knjigu obogaćeni poukom.

Tea je sve to uspjela. Piše s lakoćom; slike i događaji se nižu velikom brzinom, radnja je konkretna i pokretljiva. Tko se još neće nasmijati kada čuje Jasnine kolegice s pošte i "malomištansku ćakulu". A opet, svi ćemo razumjeti i previranja u braku i obitelji, potragu za smislom i istinom, životne teškoće i radosne trenutke koji se u ovom romanu neprestano isprepliću. 

Tea je spretno povezala otočku jednostavnost malog mjesta i umjetničku profinjenost velikog Beča i sve upakirala u jedan bombončić, koji će vas, iako je isprva vrlo sladak i sočan, dovesti do promišljanja o velikim i ozbiljnim temama. Tako sam i ja uživala i razmišljala sva svoja tri čitanja Jasne slike ljubavi, iako moram priznati da smo Jasna i ja potpuno suprotni karakteri, pa mi nikada do kraja nije "sjela" i često sam joj imala potrebu poviknuti "Daj shvati već jednom!".

Ali onda na kraju se sve to nekako zaokružilo u smisao: o životu, o Jasni i o Bogu.

Zato svima preporučujem ovaj roman: da si zasladite dan, da se opustite, da se zapitate i da se ispunite zahvalnošću. Hvala ti Tea!

Ovdje dijelim Teinu web stranicu na kojoj možete naručiti knjigu.
 

Alessandro D'Avenia: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Skoro ju nisam pročitala. Nije mi se svidio opis koji sam pročitala negdje na internetu, kratak sadržaj. Zapravo, bile su to samo neke okosnice radnje lišene smisla. Trebamo biti oprezni kada pišemo recenziju knjige. Jer ako ju nismo dobro shvatili ili zapravo, ako ju nismo shvatili uopće onda će i taj opis biti potpuno beskoristan i bezvezan. Ovo upozorenje pišem sebi a ovu recenziju vama u nadi da sam doista uspjela dotaknuti srž ove knjige, kao što je ona mene dotaknula.
Već sam napisala da je o dobrim knjigama teško napisati dobru recenziju, jer ako su zaista dobre onda već sve što treba piše unutra. Ni manje ni više. Knjiga govori sama za sebe.
A evo zašto se meni ova knjiga toliko svidjela i što je meni rekla:
Svidjela mi se jer se u moru modernih knjiga s tematikom života adolescenata (nisam pročitala sve, naravno, ali mnoge nažalost jesam) ističe po tome što adolescente shvaća ozbiljno. I poštuje. I uči od njih. Pritom autor ne zaboravlja svoju zadaću odrasle osobe: podučavati, pratiti i usmjeravati. Riječi posvete s prvih stranica u svjetlu cijele knjige dobivaju svoj puni smisao:

Mojim roditeljima,

koji su me naučili da gledam nebo

s nogama na zemlji

 

Mojim učenicima

koji me svakoga dana uče

kako da se nanovo rodim

 

Roman me se dojmio jer hrabro izaziva neke, danas u društvu, jako uvriježene ideje o tome kako izgledaju adolescentske godine, što je mladima važno, i što im treba dati. Izaziva ideju da ih se treba sakriti od patnji i teškoća, izaziva ideju da smrt treba odagnati iz života jer ga uništava i odriče mu uživanje koje se čini kao njegov jedini smisao. Izaziva ideju da adolescentima treba davati samo ono što im je lagano, što im je na prvu zanimljivo što mogu lako shvatiti. Izaziva ideju da su današnji mladi neka druga vrsta, da žive drugačije živote da nemamo veze s njima i da ništa što su ljudi stoljećima radili i razmišljali ne možemo ponuditi novijim naraštajima. Autor se tom idejom najviše bavi kroz lik profesora povijesti filozofije, Sanjara. Roman je napravljen kao svojevrsna paralela Danteovom romanu Novi život, izazivajući nas tako da primijetimo kako između mladog Dantea i Lea modernog sedamnaestogodišnjaka koji "voli sve što vole mladi" ima puno više sličnosti nego što bi čovjek na početku pomislio. Ljudskost nam je zajednička, potraga za smislom, za srećom. Imamo zajedničkog neprijatelja s kojim se svi moramo suočiti: smrt, a ljubav je ono što svakom životu od početka svijeta daje smisao.
Roman izaziva i ideju da roditelji nemaju što dati današnjim adolescentima i da su dobri odnosi nemogući. Prekrasno je kroz roman promatrati razvoj Leovog odnosa s roditeljima, osobito s ocem, kao i razgovor o tome kada dječak postaje muškarac.
Roman najviše od svega izaziva ideju da je kada imaš sedamnaest sve nekakva igra i govori nam, podsjeća nas da su osjećaji stvarni, da je život stvaran , da je smrt stvarna i da kada čak i kad imaš sedamnaest postoji poziv da nadiđeš vlastite sebičnosti, nedostatnosti i budeš tu  za druge. Da život ne počinje kada nađeš stalan posao i riješiš stambeno pitanje nego da je tu, sada, upravo sada i da pred tebe postavlja zahtjeve koji se možda čine preteškima ali to je put da postaneš čovjek i da odrasteš.
A odrasle, koji imaju stalan posao i stabilan život izaziva da se sjete stvari koje su možda zaboravili: o tome kako su odrastali kroz grubu svakodnevicu i buru osjećaja koji su jaki kao uragan i nezaustavljivi kao smrt. Ne zato da ih prerastu i ostave sa strane kao neugodno premaleno odijelo već da ih prožive i ponesu sa sobom u život kao mudrost odrastanja.
To vam i ja želim; da se dok čitate ovaj roman i pratite kako Leo sazrijeva kroz svoju patnju sjetite svoje mladosti i ponovno otkrijete zvjezdano nebo koje vas je toliko radovalo kada ste imali sedamnaest.

 

Zapravo, život ti vječno kroji neko šareno odijelo po cijenu mnogih neprospavanih noći, onih što su mu ostale od drugih sašivenih života.
I upravo kad se osjećamo najbjednije. život nam, poput majke, po mjeri sašije najljepše odijelo.

Malo- pomalo otkrila sam da zatvorenih očiju više vidim, da je ispod spuštenih vjeđa vidljiva sva ljepora svijeta, a ta ljepota si Ti, o Bože. Ako je tvoja želja da zatvaram oči, onda je to zato da bih bila pažljivija kad ih ponovno otvorim.

Photo by Sirirak Boonruangjak: https://www.pexels.com/photo/white-and-red-balloons-907274/Photo by Sirirak Boonruangjak: https://www.pexels.com/photo/white-and-red-balloons-907274/                                                                            Photo by Sirirak Boonruangjak, Pexels.com
 

Bruce Marshall: Čudo oca Malahije

 Moram priznati da mi je već nedostajao ovaj blog i da sam namjeravala prekinuti dulju šutnju jednim "božićnim" postom. S obzirom na to da nisam imala inspiraciju, htjela sam napisati općeniti post o knjigama koje možete darovati za Božić. A onda mi je posve neočekivano u ruke doletjela ova simpatična i dirljiva knjižica.
Ona se nalazi na mom popisu za čitanje već neko vrijeme i čekala sam da ju dobije neka obližnja knjižnica. Već mnogo puta sam se opekla sa visokim očekivanjima od knjiga koje sam imala nakon listanja kataloga i čitanja ponekih recenzija: knjiga izgleda zanimljivo i u svakom pogledu izvrsno, a onda, kada mi napokon dođe u ruke pitam se radi li se uopće o istoj knjizi. Zbog toga se i nisam žurila u potragu za ocem Malahijom, ali knjiga je sama došla k meni. Donijela mi ju je moja mama uz komentar da je knjiga izvrsna. Vrlo brzo, već nakon prvih desetak stranica osvojila je moje srce, oplemenila moju svakodnevicu i preko reda došla i na moj blog.
Otac Malahija je benediktinac koji je došao u Edinburgh poučiti svećenike gregorijanskom pjevanju. Od svih likova u svim knjigama koje sam ikada pročitala nitko nije tako brzo zadobio moje povjerenje kao otac Malahija: maleni svećenik, ponizan, milosrdan, istinoljubiv. Njegova ljubav prema Bogu i stalni život u Božjoj prisutnosti kroz sve događaje tako su nenametljivi a opet nevjerojatno inspirativni da sam se i sama počela pitati o tim stvarima u tom životu.
Otac Malahija  zamoli Boga da premjesti kontroverznu plesnu dvoranu na vrh udaljenog otočića. On to čini jer želi da se ljudi obrate i jer vjeruje da će jedno tako očigledno čudo svima sigurno otvoriti oči za Božje postojanje. Ono što se zatim dogodi možda je u prvom trenutku šokantno, ali otkriva da je Bruce Marshall jako dobro poznavao suvremeni svijet o kojem je pisao: ljudi ne žele vjerovati svojim očima i svim silama nastoje zanijekati čudo.
Rijetko se događa da jedna knjiga pruži toliko toga svom čitatelju: sažetak istina katoličke vjere, privlačan primjer svetog života u liku oca Malahije, ispit savjesti, jer nužno se čovjek počne pitati i o vlastitoj vjeri u Božje intervencije u sadašnjem vremenu i na kraju toliko smijeha, jer uz sve to roman je nevjerojatno duhovit.
Ako ste još u potrazi za darom za nekog vama dragog knjigoljupca ili tražite knjigu s kojom ćete se ušuškati u naslonjaču za ovih hladnih popodneva a koja će vas oplemeniti i razveseliti, od srca preporučujem čudo oca Malahije.

A ja vam od srca želim blagoslovljen Božić i sretnu novu godinu u kojoj ćemo se, nadam se, družiti s još mnogim dobrim knjigama!

                                                        Preuzeto sa pexels.com

Corrie ten Boom: Skrovište

 

                                                              Corrie ten Boom, izvor: wikipedia

 

...iznenada sam se uplašila što bi Otac mogao reći. Bojala sam se da će reći "uskoro ćeš pronaći nekog drugog" i da će se ta neistina zauvijek ispriječiti među nama. Jer, jedan dio mene znao je da ni uskoro ni nikada neće biti nikoga drugog.
 Slatkasti miris cigare ušao je u sobu s Ocem. I naravno, nije rekao lažne i beznačajne riječi.
"Corrie " započeo je umjesto toga "znaš li što jako boli? To je ljubav. Ljubav je najsnažnija sila na svijetu i kada joj je zapriječen put to znači bol. Postoje dvije stvari koje možemo učiniti kada se to dogodi. Možemo ubiti ljubav tako da prestane boljeti. Ali tada i dio nas umire s njom. Ili Corrie, možemo zamoliti Boga da otvori novi put kojim ta ljubav može putovati. Bog voli Karela, čak i više nego ti i ako ga zamoliš, dat će ti svoju ljubav za tog čovjeka. Ljubav koju ništa ne može spriječiti, ništa uništiti. Kada god ne možemo voljeti na stari, ljudski način, Corrie, Bog nam daje svoj savršeni način"
 Dok sam slušala kako se očevi koraci udaljavaju niz stepenice nisam znala da mi je dao mnogo više od rješenja za ovaj teški trenutak. Nisam znala da je u moje ruke stavio ključ koji će otvoriti mnogo mračnije prostorije od ove- mjesta u kojima, na ljudskoj razini nema baš ništa što bi se moglo voljeti.

Ovo su riječi kojima je otac Casper tješio mladu djevojku, svoju kćer Corrie nakon što je teško povrijeđena od osobe koja je bila ljubav njezina života. Desetljećima kasnije Corrie je u svojoj biografiji prepričala ove očeve riječi. Tada su iza nje bile godine drugog svjetskog rata i 800 Židova koji su spašeni njenim posredstvom. Iza nje su bile i mjeseci u zatvoru i koncentracijskom logoru.
Kada razmišljam o holokaustu (a i mnogim drugim zlima koja su se dešavala i dešavaju se u svijetu) jedno od najčešćih pitanja o kojem razmišljam jest: kako nastaju junaci? Što određuje na kojoj će ćeš se strani pronaći kada se zlo pojavi u svoj svojoj jezi, veličini i okrutnosti pored koje nemamo nikakvih izgleda. Ili se barem tako čini. Kako je jedna obična urarica i usidjelica spasila 800 Židova riskirajući pritom vlastiti život? Gdje je pronašla snagu da pritom riskira i živote svojih voljenih: oca, sestara, brata, nećaka?
 Je li tajna u inteligenciji? Sposobnosti? Snalažljivosti? Obrazovanju? Društvenim vezama? Ili nečem drugom?
Čini mi se da je ovo jedna od knjiga koja nas može usmjeriti prema odgovoru na to pitanje. U njoj upoznajemo Corrie, njenu obitelj i njihov život mnogo prije nego što itko mogao zamisliti što ih čeka u budućnosti. Upoznajemo njihov običan život, majku koja se nosi sa svojim bolestima, svojeglave tetke koje žive s njima, susjede....Čini se da su svi oni u svojoj običnoj svakodnevici noseći se sa svojim teškoćama utrli put kojim, kada je zlo rata nastupilo, više nisu koračali samo svojim snagama nego ih je on sam nosio.
Corriena majka je umrla prije početka rata, međutim njezina uloga u svemu  neprocjenjiva je i za mene vrlo poučna. Ona mi najupečatljiviji lik u cijeloj knjizi.
 

Kada mama nije opskrbljivala susjedstvo s kapicama i haljinicama za bebe iz svojih letećih igala, sastavljala je ohrabrujuće  poruke za one koji su prikovani uz krevet u cijelom Haarlemu. Čini se da joj pritom nikada nije palo na pamet da je i ona sama prikovana uz krevet većinu svog života.
(...)
Kvaliteta života koji je uspjela voditi u tom osakaćenom tijelu bila je zaista iznenađujuća. Gledajući ju kroz tri godine njene paralize otkrila sam neke stvari o ljubavi. Mamina ljubav se uvijek pokazivala kroz lonac s juhom i košaru sa šivaćim priborom. Ali sada, kada su joj te stvari oduzete, njezina ljubav se činila jednako cjelovitom kao i prije. Mama je sjedila u svojoj stolici pored prozora i voljela nas. Voljela je ljude koje je vidjela na ulici i dalje: njezina ljubav se širila gradom,  Nizozemskom, svijetom. Tako sam naučila da je ljubav veća od zidova u kojima je zatvorena.

Kada se Corrie kao djevojčica prvi puta susrela sa smrću, taj susret ju je ispunio paralizirajućim strahom. Riječi koje joj je uputio njezin otac mogu biti utjeha i ohrabrenje svima nama koji se borimo sa strahovima pred budućnošću, osobito kada imamo na umu da su se u Corrienom životu očeve riječi zaista i ostvarile: Corrie je, kada je to bilo potrebno u svom srcu pronašla hrabrost za mnoga velika djela, snagu da podnese smrti svojih voljenih i strahote koncentracijskog logora. Ništa od toga nije ju uništilo, naprotiv, nakon svega toga posvetila se pomaganju i rehabilitaciji onih koji su na različite načine preživjeli traume tijekom rata.
 
Otac je sjeo na rub uskog kreveta. "Corrie", započeo je nježno, "kada ti i ja idemo vlakom u Amsterdam; kada ti dam tvoju kartu?". Šmrcnula sam nekoliko puta razmišljajući o tome."Zašto? Točno prije nego što uđemo u vlak."
"Točno tako. I naš mudri Otac na nebu zna kada ćemo mi trebati nešto. Nemoj ići brže od Njega. Kada dođe vrijeme da netko od nas umre, pogledat ćeš u svoje srce i pronaći snagu koju trebaš. Točno na vrijeme."

Kada je došao rat  obitelj ten Boom dobila je snagu koja im je bila potrebna za mnoga hrabra djela za koja mnogi mudriji, snalažljiviji, pametniji i obrazovaniji nisu bili sposobni.
 
Otac je držao novorođenče blizu svog lica, njegova je bijela brada škakljala njegove obraščiće, gledao je u to maleno lice svojim plavim očima nevinim poput djetetovih. Napokon je pogledao pastora: "Kažete da bismo mogli izgubiti svoje živote zbog tog djeteta. Smatrao bih to najvećom čašću za moju obitelj."

Nitko od nas ne zna kakvu građevinu gradimo danas. I kada će nam sve ovo što se činilo sasvim običnim biti štit i snaga. Ovaj sasvim običan dan, pospremljen krevet, ohrabrujuća riječ prijatelju ili neprijatelju, hrabro podnošenje sitnih ili manje sitnih neugodnosti života, ručak skuhan s ljubavlju... Doći će dan kada će sve te stvari zasjati novim svjetlom i tada ćemo znati zašto smo  to činili i ta običnost bit će nam štit i snaga u teškim danima i slava o Uskrsnuću.
 
Nevjerojatna misao bocnula je moj vrat. Da li je moguće da ništa od ovoga nije nepredviđeno i slučajno; ovaj rat, zatvor u Scheveningenu, ova ćelija, sve ovo što se čini toliko uzaludno i toliko nepotrebno?  Da li je moguće da je to obrazac koji nam je otkriven u Evanđeljima? Nije li Isus bio poražen tako potpuno i neporecivo kao i naša malena grupa, kao i naši maleni planovi. Ali...ako su Evanđelja uistinu obrazac Božjeg djelovanja onda je poraz samo početak. Pogledala sam u svoju pustu malenu ćeliju i upitala se koja zamisliva pobjeda može doći s ovakvog mjesta.
 
Na kraju, još jedna mala stvar mi je zapela za oko u knjizi: veliko mnoštvo onih  koji su sudjelovali u spašavanju Židova, pomoću ili samo čuvanjem tajne. Čitajući zapitala sam se: tko zna koliko je takvih ljudi oko nas danas: netko koga nikad ne primjećujemo, ili možda ona susjeda ili neka prijateljica, kolega s posla. Neki sasvim obični ljudi koje sada ne vidimo ili ne primjećujemo zbog njihove običnosti a čija će dobrota jednom zabljesnuti o osvijetliti trenutak mraka.
Ta misao je nekako zauzela mjesto u mom srcu i napunila ga zahvalnošću i nadom.
Ova knjiga priča o spašavanju Židova ali nije samo o tome: ona govori o vjeri i o tome kako se smislen život može voditi i u najobičnijim kao i najtežim okolnostima. Ona vraća nadu i radost života i zato vam svima od srca preporučujem da ju pročitate.

U Božjem svijetu nema "ako". I nema sigurnijih i manje sigurnih mjesta. Središte Njegove volje naša je jedina sigurnost. Oh, Corrie, pomolimo se da to nikada ne zaboravimo!

** knjigu nisam uspjela pronaći u hrvatskom prijevodu pa sam ju pročitala na engleskom jeziku (što je jezik izvornika), te sam odabrane citate u ovom članku sama prevela.
Prilikom pisanja ovog teksta pronašla sam da postoji hrvatsko izdanje u izdanju kuće Logos d.o.o iz Daruvara , te sam ih kontaktirala s upitom o knjizi i naručivanju iste. Ako uspijem  nabaviti knjigu, obavijestit ću vas u komentarima :)
 

Louis de Wohl: Koplje

 

Pilat odmahnu glavom. " Što bi još htjeli? Znaš Vindekse, to je prilično čudno. Čovjek je rekao da je kralj. Herod mu se narugao, no obukao ga je u bijeli plašt. Šala, naravno. Ali on ga jest obukao kao kralja. Ja sam ga smaknuo. Ali sam mu izdao pismenu potvrdu da je kralj. Ne baš da ga počastim- samo sam htio naljutiti crne halje. I naljutilo ih je to, naravno. No ja ga jesam nazvao kraljem. Sad žele da mu stavim stražu na grob, jer se boje da će mu tijelo biti ukradeno. Ali samo kraljev grob čuva straža. Čudno, zar ne?"

 

Možda smo cijeloga života svake Cvjetnice i Velikog Petka slušali evanđeoski izvještaj o Isusovoj muci. Možda smo se već naviknuli, možda smo zaboravila da je to priča i o nama. Zato je povremeno dobro pročitati neka od djela koja nam pričaju i druge dijelove priče. O ljudima koji su bili tamo. Kojima je Isus pomogao. Koje je izliječio. O onima koji su ga osudili. Koji su ga razapeli i proboli. O tome što su oni možda razmišljali tada, koje su bile njihove muke i radosti, prošlost i sadašnjost. 

Jer svi ti ljudi bili su kao i mi. I mi smo zapravo oni. Jer to je naša priča. Priča o svakome od nas i susretu s Bogom koji je došao među nas.

Postoji mnoštvo djela napisano na tu temu. Među njima se kvalitetom i dubinom ističe roman Koplje, priča o rimskom časniku Kasiju Longinu, onom vojniku koji je zarinuo koplje u Krista na Križu.

Dobila sam ju na dar od roditelja, negdje oko Uskrsa, a možda baš i na sam Uskrs prije osamnaestak godina. To je moja najdraža knjiga i vraćam joj se često. Gotovo svake godine prije Uskrsa ju pročitam. Hrbat joj je oštećen a stranice su požutjele od mnogih čitanja. Čudno ali nije mi dosadila iako ju znam gotovo napamet. Svakim čitanjem ponovno joj se veselim i uvijek iznova proživljavam tu priču.

Mogla bih reći da je Koplje predivno napisan roman, remek djelo ali to su već i drugi rekli.

Reći ću da je za mene Koplje sve to pa i više, jer u njemu su spremljeni i svi moji Uskrsi u kojima sam ga čitala. Spremljeni su sunčani dani, preduskrsno spremanje, neka putovanja, snovi, nadanja, bolesti i strahovi. Kroz sve te godine ovaj me je roman pratio i uvijek sam mu se rado vraćala otkrivajući u njemu uvijek novu radost Uskrsa.
Sjećam se, prvog čitanja: potpuno sam se udubila u priču o životu Kasija Longina, te sam s iznenađenjem u jednom trenutku shvatila da su svi ti likovi koje sam upoznala zapravo oni isti koje  znam iz Evanđelja.

Bilo mi je, a to mi je i dalje, prekrasno detaljnije zaroniti u priču o Isusu i vidjeti sve ono što mi je poznato iz Evanđelja iz jednog drugog kuta, kroz pogled onih koji su dolazili u doticaj s Njime.

U ovom romanu sam Isus se pojavljuje samo u nekoliko kratkih scena. Ipak cijelo nam je Evanđelje prepričano kroz pogled i doživljaj različitih ljudi koje je dotaknuo: preljubnica, rimski vojnici, veliki svećenik Kajfa, Pilat i njegova žena Klaudija, Herod....

Tijekom mnogih godina, pri svakom čitanju mi je neki drugi lik privukao veću pozornost. 

Zadnji put je to bio Pilat. Promišljala sam malo više njegovu situaciju, sve što je bilo na kocki i uspjela shvatiti  taj njegov osjećaj bijega od preuzimanja odgovornosti koja će ga možda koštati svega što je postigao. Mogla sam bolje razumjeti njegovu kukavičku osudu.

Ovoga puta me najviše dotakao sam Kasije Longin. Njegova priča je toliko životna i gotovo svakodnevna: naš susret s Bogom kojemu smo krivi jer smo mu učinili zlo. Svaki puta me se toliko dojmi dio u kojem Kasije svjedoči uskrsnuću:

Nešto se u njemu opiralo, ali je znao da mora ući u grob. Umrijet će naravno. No morao je ući.

Plahte. Povoji. Veo omotan ni oko čega.

"ovdje sam, Gospodine" reče on. "Ubij me."

 

I onda nakon toga slijedi proces obraćenja koji završava vapajem za milosrđem:

Nikad nije vidio Nazarećaninove oči. Bile su prekivene krvlju, tamo na Litostratusu. Bile su sklopljene u smrti na mjestu zvanom Lubanja. No te oči sada su stalno gledale u njega, u budalu koja je mislila da može pobjeći od njega skrivajući se u špilji.

Tražio je od njega da ga ubije tog jutra, kad je stigla zora.

Ali smrt nije bila dovoljna. U tome je bila tajna: smrt nije dovljna. Prvo moraš odustati od samoga sebe. Predati se.

On uze koplje i podiže ga: "Evo moga prinosa" reče tupo "I molim te- čuješ li me- molim te za tvoju samilost i milosrđe."

 

Zanimljivo je pogledati kroz prozor u sunčan dan, rascvjetale voćke, zazelenjene brežuljke i pomisliti kako to proljeće istovremeno miriši po muci i patnji kao i po životu i slavi. Možda baš zato jer su oni tako blizu, puno bliže nego što bismo mi htjeli da budu. Dijeli ih možda samo jedan korak, jedan dah na Križu između muke i vječnog spasenja. Tri dana od Golgote do praznog groba.

Svima nam želim da u ovim svetim danima imamo hrabrosti prepoznati koja je naša uloga u Muci i Raspeću jer na Golgoti susrećemo Boga koji će zauvijek promjeniti naš život. I vidjet ćemo prazan grob.

Tada je pronašao mjesto- malu špilju s tri križa u njoj. Nisu više izgledali kao križevi. Izgledali su kao drvo. Samo drvo. Ipak, jedno je od njih bilo Drvo života.
(...) Gospodinov križ i križevi dvojice razbojnika. "Loše društvo, Gospodine. Nisu li te za to često optuživali? Da si u lošem društvu? Hvala Bogu na tome. Gdje bi mi svi bili da nije bilo tako?" šaptao je Kasije.