Tea Agejev: Jasna slika ljubavi

 

Kada sam otvarala ovaj blog, nisam ni pomišljala da ću uskoro imati čast predstaviti i knjigu svoje drage prijateljice. Tea i ja zajedno pijemo kave, pokretale smo neke projekte i redovito ju zovem kada trebam raspetljati neki životni čvor, kada trebam maminski savjet ili samo nekoga da me malo posluša i utješi. Ne mogu se suzdržati da se ne pohvalim: čitala sam o Jasni još dok nije bilo kraja i dok tekst nije bio uređen, dok sve još nije bilo ovako reprezentativno, zamotano u lijepe korice s privlačnom naslovnicom. A roman me i tada osvojio na prvi pogled. Odnosno na prve redove ili možda točnije na prvu sliku:

Hodala je po plićaku, more se pjenilo na jesenskom vjetru i brčkalo misli koje je pokušavala razbistriti gazeći velike hladne oblutke.

Sjećam se, kada sam pročitala cijelo prvo poglavlje i pomislila: "Ovo je tako dobro! Nisam znala da Tea tako dobro piše". Onda sam pročitala i sve ostalo u jednom dahu. Morala sam još neko vrijeme čekati za kraj, ali i to je ubrzo došlo. Popile smo još neke kave i izmijenile duge glasovne poruke u komentiranju rukopisa kroz što sam još bolje upoznala Teu i shvatila njezinu viziju ove knjige koju sada držim u ruci.
Zapravo, držala sam ju u ruci već prije Božića, ali nekako mi je bilo teško napisati osvrt na knjigu koja je došla iz tako velike blizine. Čitati ovu knjigu za mene je malo kao da sam s Teom na kavi i slušam njezin glas kako dolazi, ovaj put kroz neke druge, nepoznate priče.

Zbog toga sam sigurno pristrana, ali to ne znači da svim svojim čitateljicama ne mogu od srca preporučiti da pročitaju ovu knjigu. Dapače!

Tea kaže da je napisala roman u želji da nama mamama s malom djecom, koje je društvo zaboravilo, daruje štivo koje se lako čita između mijenjanja pelena i izlaska u park, a da opet bude kvalitetno. Jer nije svejedno što čitamo i knjiga nije vrijednost sama po sebi.

Teško je napisati lako štivo a s kvalitetnom porukom.
Pisati o ozbiljnim životnim temama, teškoćama u braku, otvorenosti životu, životnim i financijskim teškoćama a da kažeš sve što trebaš a ne previše. 

Nije lako pisati ispravno o teškim temama a moći još to začiniti sa žličicom humora, baš onakvog pravog, da te drugi, dok čitaš pitaju, što je sada tu smiješno, jer ne možeš prestati hihotati.

Nije lako pričati o vjeri i životnim odabirima bez dociranja a da opet svi zatvore knjigu obogaćeni poukom.

Tea je sve to uspjela. Piše s lakoćom; slike i događaji se nižu velikom brzinom, radnja je konkretna i pokretljiva. Tko se još neće nasmijati kada čuje Jasnine kolegice s pošte i "malomištansku ćakulu". A opet, svi ćemo razumjeti i previranja u braku i obitelji, potragu za smislom i istinom, životne teškoće i radosne trenutke koji se u ovom romanu neprestano isprepliću. 

Tea je spretno povezala otočku jednostavnost malog mjesta i umjetničku profinjenost velikog Beča i sve upakirala u jedan bombončić, koji će vas, iako je isprva vrlo sladak i sočan, dovesti do promišljanja o velikim i ozbiljnim temama. Tako sam i ja uživala i razmišljala sva svoja tri čitanja Jasne slike ljubavi, iako moram priznati da smo Jasna i ja potpuno suprotni karakteri, pa mi nikada do kraja nije "sjela" i često sam joj imala potrebu poviknuti "Daj shvati već jednom!".

Ali onda na kraju se sve to nekako zaokružilo u smisao: o životu, o Jasni i o Bogu.

Zato svima preporučujem ovaj roman: da si zasladite dan, da se opustite, da se zapitate i da se ispunite zahvalnošću. Hvala ti Tea!

Ovdje dijelim Teinu web stranicu na kojoj možete naručiti knjigu.
 

Alessandro D'Avenia: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Skoro ju nisam pročitala. Nije mi se svidio opis koji sam pročitala negdje na internetu, kratak sadržaj. Zapravo, bile su to samo neke okosnice radnje lišene smisla. Trebamo biti oprezni kada pišemo recenziju knjige. Jer ako ju nismo dobro shvatili ili zapravo, ako ju nismo shvatili uopće onda će i taj opis biti potpuno beskoristan i bezvezan. Ovo upozorenje pišem sebi a ovu recenziju vama u nadi da sam doista uspjela dotaknuti srž ove knjige, kao što je ona mene dotaknula.
Već sam napisala da je o dobrim knjigama teško napisati dobru recenziju, jer ako su zaista dobre onda već sve što treba piše unutra. Ni manje ni više. Knjiga govori sama za sebe.
A evo zašto se meni ova knjiga toliko svidjela i što je meni rekla:
Svidjela mi se jer se u moru modernih knjiga s tematikom života adolescenata (nisam pročitala sve, naravno, ali mnoge nažalost jesam) ističe po tome što adolescente shvaća ozbiljno. I poštuje. I uči od njih. Pritom autor ne zaboravlja svoju zadaću odrasle osobe: podučavati, pratiti i usmjeravati. Riječi posvete s prvih stranica u svjetlu cijele knjige dobivaju svoj puni smisao:

Mojim roditeljima,

koji su me naučili da gledam nebo

s nogama na zemlji

 

Mojim učenicima

koji me svakoga dana uče

kako da se nanovo rodim

 

Roman me se dojmio jer hrabro izaziva neke, danas u društvu, jako uvriježene ideje o tome kako izgledaju adolescentske godine, što je mladima važno, i što im treba dati. Izaziva ideju da ih se treba sakriti od patnji i teškoća, izaziva ideju da smrt treba odagnati iz života jer ga uništava i odriče mu uživanje koje se čini kao njegov jedini smisao. Izaziva ideju da adolescentima treba davati samo ono što im je lagano, što im je na prvu zanimljivo što mogu lako shvatiti. Izaziva ideju da su današnji mladi neka druga vrsta, da žive drugačije živote da nemamo veze s njima i da ništa što su ljudi stoljećima radili i razmišljali ne možemo ponuditi novijim naraštajima. Autor se tom idejom najviše bavi kroz lik profesora povijesti filozofije, Sanjara. Roman je napravljen kao svojevrsna paralela Danteovom romanu Novi život, izazivajući nas tako da primijetimo kako između mladog Dantea i Lea modernog sedamnaestogodišnjaka koji "voli sve što vole mladi" ima puno više sličnosti nego što bi čovjek na početku pomislio. Ljudskost nam je zajednička, potraga za smislom, za srećom. Imamo zajedničkog neprijatelja s kojim se svi moramo suočiti: smrt, a ljubav je ono što svakom životu od početka svijeta daje smisao.
Roman izaziva i ideju da roditelji nemaju što dati današnjim adolescentima i da su dobri odnosi nemogući. Prekrasno je kroz roman promatrati razvoj Leovog odnosa s roditeljima, osobito s ocem, kao i razgovor o tome kada dječak postaje muškarac.
Roman najviše od svega izaziva ideju da je kada imaš sedamnaest sve nekakva igra i govori nam, podsjeća nas da su osjećaji stvarni, da je život stvaran , da je smrt stvarna i da kada čak i kad imaš sedamnaest postoji poziv da nadiđeš vlastite sebičnosti, nedostatnosti i budeš tu  za druge. Da život ne počinje kada nađeš stalan posao i riješiš stambeno pitanje nego da je tu, sada, upravo sada i da pred tebe postavlja zahtjeve koji se možda čine preteškima ali to je put da postaneš čovjek i da odrasteš.
A odrasle, koji imaju stalan posao i stabilan život izaziva da se sjete stvari koje su možda zaboravili: o tome kako su odrastali kroz grubu svakodnevicu i buru osjećaja koji su jaki kao uragan i nezaustavljivi kao smrt. Ne zato da ih prerastu i ostave sa strane kao neugodno premaleno odijelo već da ih prožive i ponesu sa sobom u život kao mudrost odrastanja.
To vam i ja želim; da se dok čitate ovaj roman i pratite kako Leo sazrijeva kroz svoju patnju sjetite svoje mladosti i ponovno otkrijete zvjezdano nebo koje vas je toliko radovalo kada ste imali sedamnaest.

 

Zapravo, život ti vječno kroji neko šareno odijelo po cijenu mnogih neprospavanih noći, onih što su mu ostale od drugih sašivenih života.
I upravo kad se osjećamo najbjednije. život nam, poput majke, po mjeri sašije najljepše odijelo.

Malo- pomalo otkrila sam da zatvorenih očiju više vidim, da je ispod spuštenih vjeđa vidljiva sva ljepora svijeta, a ta ljepota si Ti, o Bože. Ako je tvoja želja da zatvaram oči, onda je to zato da bih bila pažljivija kad ih ponovno otvorim.

Photo by Sirirak Boonruangjak: https://www.pexels.com/photo/white-and-red-balloons-907274/Photo by Sirirak Boonruangjak: https://www.pexels.com/photo/white-and-red-balloons-907274/                                                                            Photo by Sirirak Boonruangjak, Pexels.com
 

Bruce Marshall: Čudo oca Malahije

 Moram priznati da mi je već nedostajao ovaj blog i da sam namjeravala prekinuti dulju šutnju jednim "božićnim" postom. S obzirom na to da nisam imala inspiraciju, htjela sam napisati općeniti post o knjigama koje možete darovati za Božić. A onda mi je posve neočekivano u ruke doletjela ova simpatična i dirljiva knjižica.
Ona se nalazi na mom popisu za čitanje već neko vrijeme i čekala sam da ju dobije neka obližnja knjižnica. Već mnogo puta sam se opekla sa visokim očekivanjima od knjiga koje sam imala nakon listanja kataloga i čitanja ponekih recenzija: knjiga izgleda zanimljivo i u svakom pogledu izvrsno, a onda, kada mi napokon dođe u ruke pitam se radi li se uopće o istoj knjizi. Zbog toga se i nisam žurila u potragu za ocem Malahijom, ali knjiga je sama došla k meni. Donijela mi ju je moja mama uz komentar da je knjiga izvrsna. Vrlo brzo, već nakon prvih desetak stranica osvojila je moje srce, oplemenila moju svakodnevicu i preko reda došla i na moj blog.
Otac Malahija je benediktinac koji je došao u Edinburgh poučiti svećenike gregorijanskom pjevanju. Od svih likova u svim knjigama koje sam ikada pročitala nitko nije tako brzo zadobio moje povjerenje kao otac Malahija: maleni svećenik, ponizan, milosrdan, istinoljubiv. Njegova ljubav prema Bogu i stalni život u Božjoj prisutnosti kroz sve događaje tako su nenametljivi a opet nevjerojatno inspirativni da sam se i sama počela pitati o tim stvarima u tom životu.
Otac Malahija  zamoli Boga da premjesti kontroverznu plesnu dvoranu na vrh udaljenog otočića. On to čini jer želi da se ljudi obrate i jer vjeruje da će jedno tako očigledno čudo svima sigurno otvoriti oči za Božje postojanje. Ono što se zatim dogodi možda je u prvom trenutku šokantno, ali otkriva da je Bruce Marshall jako dobro poznavao suvremeni svijet o kojem je pisao: ljudi ne žele vjerovati svojim očima i svim silama nastoje zanijekati čudo.
Rijetko se događa da jedna knjiga pruži toliko toga svom čitatelju: sažetak istina katoličke vjere, privlačan primjer svetog života u liku oca Malahije, ispit savjesti, jer nužno se čovjek počne pitati i o vlastitoj vjeri u Božje intervencije u sadašnjem vremenu i na kraju toliko smijeha, jer uz sve to roman je nevjerojatno duhovit.
Ako ste još u potrazi za darom za nekog vama dragog knjigoljupca ili tražite knjigu s kojom ćete se ušuškati u naslonjaču za ovih hladnih popodneva a koja će vas oplemeniti i razveseliti, od srca preporučujem čudo oca Malahije.

A ja vam od srca želim blagoslovljen Božić i sretnu novu godinu u kojoj ćemo se, nadam se, družiti s još mnogim dobrim knjigama!

                                                        Preuzeto sa pexels.com

Corrie ten Boom: Skrovište

 

                                                              Corrie ten Boom, izvor: wikipedia

 

...iznenada sam se uplašila što bi Otac mogao reći. Bojala sam se da će reći "uskoro ćeš pronaći nekog drugog" i da će se ta neistina zauvijek ispriječiti među nama. Jer, jedan dio mene znao je da ni uskoro ni nikada neće biti nikoga drugog.
 Slatkasti miris cigare ušao je u sobu s Ocem. I naravno, nije rekao lažne i beznačajne riječi.
"Corrie " započeo je umjesto toga "znaš li što jako boli? To je ljubav. Ljubav je najsnažnija sila na svijetu i kada joj je zapriječen put to znači bol. Postoje dvije stvari koje možemo učiniti kada se to dogodi. Možemo ubiti ljubav tako da prestane boljeti. Ali tada i dio nas umire s njom. Ili Corrie, možemo zamoliti Boga da otvori novi put kojim ta ljubav može putovati. Bog voli Karela, čak i više nego ti i ako ga zamoliš, dat će ti svoju ljubav za tog čovjeka. Ljubav koju ništa ne može spriječiti, ništa uništiti. Kada god ne možemo voljeti na stari, ljudski način, Corrie, Bog nam daje svoj savršeni način"
 Dok sam slušala kako se očevi koraci udaljavaju niz stepenice nisam znala da mi je dao mnogo više od rješenja za ovaj teški trenutak. Nisam znala da je u moje ruke stavio ključ koji će otvoriti mnogo mračnije prostorije od ove- mjesta u kojima, na ljudskoj razini nema baš ništa što bi se moglo voljeti.

Ovo su riječi kojima je otac Casper tješio mladu djevojku, svoju kćer Corrie nakon što je teško povrijeđena od osobe koja je bila ljubav njezina života. Desetljećima kasnije Corrie je u svojoj biografiji prepričala ove očeve riječi. Tada su iza nje bile godine drugog svjetskog rata i 800 Židova koji su spašeni njenim posredstvom. Iza nje su bile i mjeseci u zatvoru i koncentracijskom logoru.
Kada razmišljam o holokaustu (a i mnogim drugim zlima koja su se dešavala i dešavaju se u svijetu) jedno od najčešćih pitanja o kojem razmišljam jest: kako nastaju junaci? Što određuje na kojoj će ćeš se strani pronaći kada se zlo pojavi u svoj svojoj jezi, veličini i okrutnosti pored koje nemamo nikakvih izgleda. Ili se barem tako čini. Kako je jedna obična urarica i usidjelica spasila 800 Židova riskirajući pritom vlastiti život? Gdje je pronašla snagu da pritom riskira i živote svojih voljenih: oca, sestara, brata, nećaka?
 Je li tajna u inteligenciji? Sposobnosti? Snalažljivosti? Obrazovanju? Društvenim vezama? Ili nečem drugom?
Čini mi se da je ovo jedna od knjiga koja nas može usmjeriti prema odgovoru na to pitanje. U njoj upoznajemo Corrie, njenu obitelj i njihov život mnogo prije nego što itko mogao zamisliti što ih čeka u budućnosti. Upoznajemo njihov običan život, majku koja se nosi sa svojim bolestima, svojeglave tetke koje žive s njima, susjede....Čini se da su svi oni u svojoj običnoj svakodnevici noseći se sa svojim teškoćama utrli put kojim, kada je zlo rata nastupilo, više nisu koračali samo svojim snagama nego ih je on sam nosio.
Corriena majka je umrla prije početka rata, međutim njezina uloga u svemu  neprocjenjiva je i za mene vrlo poučna. Ona mi najupečatljiviji lik u cijeloj knjizi.
 

Kada mama nije opskrbljivala susjedstvo s kapicama i haljinicama za bebe iz svojih letećih igala, sastavljala je ohrabrujuće  poruke za one koji su prikovani uz krevet u cijelom Haarlemu. Čini se da joj pritom nikada nije palo na pamet da je i ona sama prikovana uz krevet većinu svog života.
(...)
Kvaliteta života koji je uspjela voditi u tom osakaćenom tijelu bila je zaista iznenađujuća. Gledajući ju kroz tri godine njene paralize otkrila sam neke stvari o ljubavi. Mamina ljubav se uvijek pokazivala kroz lonac s juhom i košaru sa šivaćim priborom. Ali sada, kada su joj te stvari oduzete, njezina ljubav se činila jednako cjelovitom kao i prije. Mama je sjedila u svojoj stolici pored prozora i voljela nas. Voljela je ljude koje je vidjela na ulici i dalje: njezina ljubav se širila gradom,  Nizozemskom, svijetom. Tako sam naučila da je ljubav veća od zidova u kojima je zatvorena.

Kada se Corrie kao djevojčica prvi puta susrela sa smrću, taj susret ju je ispunio paralizirajućim strahom. Riječi koje joj je uputio njezin otac mogu biti utjeha i ohrabrenje svima nama koji se borimo sa strahovima pred budućnošću, osobito kada imamo na umu da su se u Corrienom životu očeve riječi zaista i ostvarile: Corrie je, kada je to bilo potrebno u svom srcu pronašla hrabrost za mnoga velika djela, snagu da podnese smrti svojih voljenih i strahote koncentracijskog logora. Ništa od toga nije ju uništilo, naprotiv, nakon svega toga posvetila se pomaganju i rehabilitaciji onih koji su na različite načine preživjeli traume tijekom rata.
 
Otac je sjeo na rub uskog kreveta. "Corrie", započeo je nježno, "kada ti i ja idemo vlakom u Amsterdam; kada ti dam tvoju kartu?". Šmrcnula sam nekoliko puta razmišljajući o tome."Zašto? Točno prije nego što uđemo u vlak."
"Točno tako. I naš mudri Otac na nebu zna kada ćemo mi trebati nešto. Nemoj ići brže od Njega. Kada dođe vrijeme da netko od nas umre, pogledat ćeš u svoje srce i pronaći snagu koju trebaš. Točno na vrijeme."

Kada je došao rat  obitelj ten Boom dobila je snagu koja im je bila potrebna za mnoga hrabra djela za koja mnogi mudriji, snalažljiviji, pametniji i obrazovaniji nisu bili sposobni.
 
Otac je držao novorođenče blizu svog lica, njegova je bijela brada škakljala njegove obraščiće, gledao je u to maleno lice svojim plavim očima nevinim poput djetetovih. Napokon je pogledao pastora: "Kažete da bismo mogli izgubiti svoje živote zbog tog djeteta. Smatrao bih to najvećom čašću za moju obitelj."

Nitko od nas ne zna kakvu građevinu gradimo danas. I kada će nam sve ovo što se činilo sasvim običnim biti štit i snaga. Ovaj sasvim običan dan, pospremljen krevet, ohrabrujuća riječ prijatelju ili neprijatelju, hrabro podnošenje sitnih ili manje sitnih neugodnosti života, ručak skuhan s ljubavlju... Doći će dan kada će sve te stvari zasjati novim svjetlom i tada ćemo znati zašto smo  to činili i ta običnost bit će nam štit i snaga u teškim danima i slava o Uskrsnuću.
 
Nevjerojatna misao bocnula je moj vrat. Da li je moguće da ništa od ovoga nije nepredviđeno i slučajno; ovaj rat, zatvor u Scheveningenu, ova ćelija, sve ovo što se čini toliko uzaludno i toliko nepotrebno?  Da li je moguće da je to obrazac koji nam je otkriven u Evanđeljima? Nije li Isus bio poražen tako potpuno i neporecivo kao i naša malena grupa, kao i naši maleni planovi. Ali...ako su Evanđelja uistinu obrazac Božjeg djelovanja onda je poraz samo početak. Pogledala sam u svoju pustu malenu ćeliju i upitala se koja zamisliva pobjeda može doći s ovakvog mjesta.
 
Na kraju, još jedna mala stvar mi je zapela za oko u knjizi: veliko mnoštvo onih  koji su sudjelovali u spašavanju Židova, pomoću ili samo čuvanjem tajne. Čitajući zapitala sam se: tko zna koliko je takvih ljudi oko nas danas: netko koga nikad ne primjećujemo, ili možda ona susjeda ili neka prijateljica, kolega s posla. Neki sasvim obični ljudi koje sada ne vidimo ili ne primjećujemo zbog njihove običnosti a čija će dobrota jednom zabljesnuti o osvijetliti trenutak mraka.
Ta misao je nekako zauzela mjesto u mom srcu i napunila ga zahvalnošću i nadom.
Ova knjiga priča o spašavanju Židova ali nije samo o tome: ona govori o vjeri i o tome kako se smislen život može voditi i u najobičnijim kao i najtežim okolnostima. Ona vraća nadu i radost života i zato vam svima od srca preporučujem da ju pročitate.

U Božjem svijetu nema "ako". I nema sigurnijih i manje sigurnih mjesta. Središte Njegove volje naša je jedina sigurnost. Oh, Corrie, pomolimo se da to nikada ne zaboravimo!

** knjigu nisam uspjela pronaći u hrvatskom prijevodu pa sam ju pročitala na engleskom jeziku (što je jezik izvornika), te sam odabrane citate u ovom članku sama prevela.
Prilikom pisanja ovog teksta pronašla sam da postoji hrvatsko izdanje u izdanju kuće Logos d.o.o iz Daruvara , te sam ih kontaktirala s upitom o knjizi i naručivanju iste. Ako uspijem  nabaviti knjigu, obavijestit ću vas u komentarima :)
 

Louis de Wohl: Koplje

 

Pilat odmahnu glavom. " Što bi još htjeli? Znaš Vindekse, to je prilično čudno. Čovjek je rekao da je kralj. Herod mu se narugao, no obukao ga je u bijeli plašt. Šala, naravno. Ali on ga jest obukao kao kralja. Ja sam ga smaknuo. Ali sam mu izdao pismenu potvrdu da je kralj. Ne baš da ga počastim- samo sam htio naljutiti crne halje. I naljutilo ih je to, naravno. No ja ga jesam nazvao kraljem. Sad žele da mu stavim stražu na grob, jer se boje da će mu tijelo biti ukradeno. Ali samo kraljev grob čuva straža. Čudno, zar ne?"

 

Možda smo cijeloga života svake Cvjetnice i Velikog Petka slušali evanđeoski izvještaj o Isusovoj muci. Možda smo se već naviknuli, možda smo zaboravila da je to priča i o nama. Zato je povremeno dobro pročitati neka od djela koja nam pričaju i druge dijelove priče. O ljudima koji su bili tamo. Kojima je Isus pomogao. Koje je izliječio. O onima koji su ga osudili. Koji su ga razapeli i proboli. O tome što su oni možda razmišljali tada, koje su bile njihove muke i radosti, prošlost i sadašnjost. 

Jer svi ti ljudi bili su kao i mi. I mi smo zapravo oni. Jer to je naša priča. Priča o svakome od nas i susretu s Bogom koji je došao među nas.

Postoji mnoštvo djela napisano na tu temu. Među njima se kvalitetom i dubinom ističe roman Koplje, priča o rimskom časniku Kasiju Longinu, onom vojniku koji je zarinuo koplje u Krista na Križu.

Dobila sam ju na dar od roditelja, negdje oko Uskrsa, a možda baš i na sam Uskrs prije osamnaestak godina. To je moja najdraža knjiga i vraćam joj se često. Gotovo svake godine prije Uskrsa ju pročitam. Hrbat joj je oštećen a stranice su požutjele od mnogih čitanja. Čudno ali nije mi dosadila iako ju znam gotovo napamet. Svakim čitanjem ponovno joj se veselim i uvijek iznova proživljavam tu priču.

Mogla bih reći da je Koplje predivno napisan roman, remek djelo ali to su već i drugi rekli.

Reći ću da je za mene Koplje sve to pa i više, jer u njemu su spremljeni i svi moji Uskrsi u kojima sam ga čitala. Spremljeni su sunčani dani, preduskrsno spremanje, neka putovanja, snovi, nadanja, bolesti i strahovi. Kroz sve te godine ovaj me je roman pratio i uvijek sam mu se rado vraćala otkrivajući u njemu uvijek novu radost Uskrsa.
Sjećam se, prvog čitanja: potpuno sam se udubila u priču o životu Kasija Longina, te sam s iznenađenjem u jednom trenutku shvatila da su svi ti likovi koje sam upoznala zapravo oni isti koje  znam iz Evanđelja.

Bilo mi je, a to mi je i dalje, prekrasno detaljnije zaroniti u priču o Isusu i vidjeti sve ono što mi je poznato iz Evanđelja iz jednog drugog kuta, kroz pogled onih koji su dolazili u doticaj s Njime.

U ovom romanu sam Isus se pojavljuje samo u nekoliko kratkih scena. Ipak cijelo nam je Evanđelje prepričano kroz pogled i doživljaj različitih ljudi koje je dotaknuo: preljubnica, rimski vojnici, veliki svećenik Kajfa, Pilat i njegova žena Klaudija, Herod....

Tijekom mnogih godina, pri svakom čitanju mi je neki drugi lik privukao veću pozornost. 

Zadnji put je to bio Pilat. Promišljala sam malo više njegovu situaciju, sve što je bilo na kocki i uspjela shvatiti  taj njegov osjećaj bijega od preuzimanja odgovornosti koja će ga možda koštati svega što je postigao. Mogla sam bolje razumjeti njegovu kukavičku osudu.

Ovoga puta me najviše dotakao sam Kasije Longin. Njegova priča je toliko životna i gotovo svakodnevna: naš susret s Bogom kojemu smo krivi jer smo mu učinili zlo. Svaki puta me se toliko dojmi dio u kojem Kasije svjedoči uskrsnuću:

Nešto se u njemu opiralo, ali je znao da mora ući u grob. Umrijet će naravno. No morao je ući.

Plahte. Povoji. Veo omotan ni oko čega.

"ovdje sam, Gospodine" reče on. "Ubij me."

 

I onda nakon toga slijedi proces obraćenja koji završava vapajem za milosrđem:

Nikad nije vidio Nazarećaninove oči. Bile su prekivene krvlju, tamo na Litostratusu. Bile su sklopljene u smrti na mjestu zvanom Lubanja. No te oči sada su stalno gledale u njega, u budalu koja je mislila da može pobjeći od njega skrivajući se u špilji.

Tražio je od njega da ga ubije tog jutra, kad je stigla zora.

Ali smrt nije bila dovoljna. U tome je bila tajna: smrt nije dovljna. Prvo moraš odustati od samoga sebe. Predati se.

On uze koplje i podiže ga: "Evo moga prinosa" reče tupo "I molim te- čuješ li me- molim te za tvoju samilost i milosrđe."

 

Zanimljivo je pogledati kroz prozor u sunčan dan, rascvjetale voćke, zazelenjene brežuljke i pomisliti kako to proljeće istovremeno miriši po muci i patnji kao i po životu i slavi. Možda baš zato jer su oni tako blizu, puno bliže nego što bismo mi htjeli da budu. Dijeli ih možda samo jedan korak, jedan dah na Križu između muke i vječnog spasenja. Tri dana od Golgote do praznog groba.

Svima nam želim da u ovim svetim danima imamo hrabrosti prepoznati koja je naša uloga u Muci i Raspeću jer na Golgoti susrećemo Boga koji će zauvijek promjeniti naš život. I vidjet ćemo prazan grob.

Tada je pronašao mjesto- malu špilju s tri križa u njoj. Nisu više izgledali kao križevi. Izgledali su kao drvo. Samo drvo. Ipak, jedno je od njih bilo Drvo života.
(...) Gospodinov križ i križevi dvojice razbojnika. "Loše društvo, Gospodine. Nisu li te za to često optuživali? Da si u lošem društvu? Hvala Bogu na tome. Gdje bi mi svi bili da nije bilo tako?" šaptao je Kasije.

Charles Dickens- Božićna pjesma

 

                                                                       Photo by Alexey Savchenko on Unsplash

 

 Potrudih se u ovoj knjižici prizvati duha jedne Ideje, duha koji će moje čitatelje oraspoložiti- prema njima samima, jedne prema drugima, prema božićnom času, a i prema meni.
Neka im taj duh opsjeda kuću prijazno i neka ga nitko ne poželi odložiti s knjigom.
Čitateljima vjerni prijatelj i sužanj
Charles Dickens

Tko još nije čuo za priču o Ebenezeru Scrooge-u, zlom škrtcu tvrda srca kojeg su na Božić posjetila tri duha i potaknula ga na promjenu života? Priča koja je doživjela toliko ekranizacija, crtića...Ja sam ju kao dijete slušala u dječjoj audio verziji i neke dijelove znam gotovo napamet.
Kada je nešto tako planetarno popularno uvijek je dobro imati na umu dvije stvari:da postoji važan razlog zašto je ta priča tako bliska svima nama i da godine njenog postojanja u popularnoj kulturi razvodnjavaju smisao, pa se dobro vratiti na original.
Što se tiče prvog razloga mislim da odgovor leži u tome da ovo djelo čini upravo ono što je umjetnost pozvana činiti. Poziv umjetnosti je istina: govorenje, pisanje, slikanje i muziciranje istine. To je nevjerojatno velik i zahtjevan poziv kojemu često mnogi od nas nisu dorasli. Često nas naša ljudskost, naši grijesi i ograničenja sprečavaju da tu Istinu u punini prihvatimo i prenesemo. Zato su i naši umjetnički pokušaji često samo polovični pokušaji njene spoznaje. Ipak, kada  u svojim djelima vjerno tragamo za njome, čitatelj to prepoznaje. Naše srce prepoznaje zov Istine čak i kada naš razum to ne može objasniti.
Mislim da je u tome razlog planetarne popularnosti ove priče. Govori Istinu o nama: kakvi smo i što želimo, o našim bližnjima, o Božiću, i najvažnije od svega, da za nas ima nade.
Ovim promišljanjem nije mi bila namjera uzdići Božićnu priču i Dickensa na pijedestal koji im ne pripada već samo komentirati zašto ju toliko volimo i zašto nas dotiče.  Jer iako je jedna priča o Božiću, ipak je milijune načina na koji je Božić dotakao svakog pojedinog čovjeka. Neki su vidjeli Dijete. Neki drugi samo su primijetili da je na taj dan sve drugačije. Možda će im trebati čitav život da spoznaju razlog.
Svi volimo Božić. I to nije samo jer razumom znamo što se dogodilo u toj noći. To je zato jer naše srce osjeća bolje nego što to možemo izreći da je to noć izravna Božjeg zahvata u naš svijet.  Zbog toga  vjerujemo da ima moć mijenjati srca čak i onih koje smo otpisali poput Ebenezera Scroogea.

Božićna pjesma je postala tako neizostavan dio naše kulture da bi bila prava šteta znati ju samo iz crtića. Uzmite knjigu i dozvolite Dickensu da vam je sam ispriča. Nećete požaliti jer on je zaista pravi majstor pripovijedanja.
Uz završni odlomak Božićne pjesme želim vam svima sretan i blagoslovljen Božić!

Neki su se smijali videći tu promjenu, no on ih je puštao da se smiju i malo se na to obazirao: jer bio je dovoljno mudar da bi znao da se na ovome svijetu nikad ništa dobro nije dogodilo a da na to ljudi u početku nisu izlili svoju mjericu smijeha; a znajući da su ti i tako slijepi pomislio je kako je onda bolje da oči sakriju u nabore smijeha, nego da ih ta bolest napadne u kojem od manje privlačnih oblika. Njegovo se srce smijalo: i za nj je to bilo dovoljno.

Daniel Keyes: Cvijeće za Algernona

 

                                              Preuzeto sa freepik.com

Daniel Keyes napisao je pripovijetku s istim naslovom, koju je kasnije proširio i razradio u roman. Roman, koliko mi je poznato nije preveden na hrvatski jezik.
Algernon je miš kojemu su znanstvenici operacijom uspjeli drastično povećati inteligenciju. Nakon uspjelog eksperimenta, tim znanstvenika pronalazi savršenog ljudskog kandidata za nastavak eksperimenta. Radi se o Charlieju Gordonu, tridesetogodišnjaku kvocijenta inteligencije 68 koji radi u pekari. U sklopu eksperimenta od Charlieja se traži da piše redovita izvješća o svom napretku i kroz ta izvješća čitatelj dobiva uvid u njegov život.
Roman spada u žanr SF-a, iako osim ideje o mogućnosti operacije koja povećava IQ, sva je radnja smještena u suvremeni svijet kakav poznajemo.
Na samom početku moram reći da je knjiga na mene ostavila sumoran dojam i dosta mi je teško pala. Ono zašto sam se odlučila pisati o njoj je zato što mislim da je odlično pogodila i dosta dobro obradila neke od velikih problema znanosti i današnjeg društva. Pitanja koja otvara su vrlo životna i svih nas se tiču. Na prvom mjestu tu je pitanje o vrijednosti čovjeka i da li je inteligencija ili bilo koja druga sposobnost odnosno njen nedostatak mjera te vrijednosti. Što čini ljudski život dobrim?  Odmah nakon toga slijedi pitanje imamo li mi preveliku vjeru u znanost. Tu se isprepliće pitanje etičnosti eksperimenata na ljudima i sposobnost pristanka na iste.
S obzirom na to da ne postoji hrvatski prijevod knjige, u ovom osvrtu ću malo detaljnije prepričati radnju, pa ako netko želi prvo pročitati knjigu, sada je vrijeme da stane :). Radnja knjige sama po sebi nije pretjerano napeta, ono što ju čini zanimljivom je psihološka analiza i razvoj lika.
 Početak knjige je prilično optimističan: upoznajemo Charlieja, mentalno retardiranog tridesetogodišnjaka. On je vedar, ima puno prijatelja, pohađa školu za retardirane odrasle kod gospođice Kinnan i iznimno je motiviran da nauči što više toga. Probijamo se kroz njegova nepismena izvješća puna grešaka i bez interpunkcija  ali koja zrače vedrinom. Charlie je oduševljen što je baš on odabran da bude prvi čovjek na kojemu će se izvršiti operacija povećanja inteligencije jer vjeruje da će, kada bude pametan imati još više prijatelja i da će ga svi voljeti. Tijekom jednog eksperimenta mjerenja inteligencije upoznaje i Alegernona, laboratorijskog miša kojemu je operacijom već povećana inteligencija. Algernon i on se utrkuju u rješavanju zadataka i Algernon svaki puta pobjeđuje.
Nakon operacije primjećujemo kako postupno izvješća postaju sve kvalitetnija. Charlie i dalje radi u pekari gdje počinje napredovati i svakodnevno odlazi na sveučilište gdje u testovima, i psihološkim seansama prate njegov napredak. Uskoro uspijeva pobijediti Algernona.
Radost zbog uspjelog eksperimenta uskoro zamjenjuju teže emocije. Najprije, Charlie počinje primjećivati kako ga njegovi kolege s posla izruguju, što je nešto što prije nije primjećivao.
Nadalje, počinju izranjati razne uspomene iz djetinjstva i ranijeg života i tu na vidjelo izlaze teške situacije iz djetinjstva povezane sa zlostavljanjem koje je pretrpio od svoje majke koja se nije mogla pomiriti s njegovim stanjem.
Iako postaje sve sposobniji, u životu mu, suprotno očekivanju ne ide sve bolje: njegovi kolege s posla počinju ga se pribojavati, a uskoro dobiva i otkaz. Uspomene iz prošlosti ga progone i ranjavaju.
Istodobno njegova inteligencija sada nadmašuje onu mnogih ljudi i sposoban je pročitati mnoge knjige, ima opsežno znanje iz raznih područja i piše uspješne akademske članke. Ipak, uskoro niti u tom području više ne nalazi radost jer čak ni među najobrazovanijim ljudima ne može pronaći sugovornika s obzirom na svoju, sada već superiornu inteligenciju.
Charlie osjeća da ga stari mentalno retardirani Charlie nikada nije posve napustio i to zajedno sa ranama iz djetinjstva  i naglim promjenama koje mu se događaju stvara inhibicije u odnosu sa ženama, tj sa Alice, njegovom bivšom profesoricom s kojom tokom većine knjige  bezuspješno pokušava ostvariti vezu.
Jako je tužno promatrati kako je Charlie potpuno sam na svijetu, izuzev  akademskih kontakata i potpuno tjelesne veze s umjetnicom Fay.
Charliejev jedini prijatelj sada je miš Algernon.
Njegovi akademski kolege odnose se prema njemu kao prema čovjeku koji prije nije postojao, pokazujući tako svoj stvarni stav prema mentalno retardiranima kao prema nižim bićima.
Iz svog vlastitog iskustva rada u znanosti mislim da je ovaj prikaz Charliejevog život kao visoko inteligentne osobe jako točan. U svijetu koji pamet i obrazovanje smatra jedinim mjerilima kvalitetnog i sretnog života, one koji za to imaju prirodne predispozicije društvo usmjerava isključivo u smjeru znanosti koja "ima sve odgovore potrebne za dobar život". Tako sam i sama mnogo puta vidjela kako inteligentni i perspektivni ljudi svoje živote proživljavaju kao Charlie: briljirajući na akademskom planu a ostatak života provodeći u besmislenim vezama, opijanju i svim vrstama ugađanja niskim strastima. Osamljenost i besmisao koji hvataju Charlieja stvarni su za mnoge ljude današnjice koji su prihvatili znanost kao svog jedinog spasitelja.

Na samom vrhuncu svoje inteligencije Charlie, koji je sada superioran znanstvenicima koji su ga "liječili" pronalazi grešku u eksperimentu i predviđa da će njegova inteligencija ubrzo oslabiti i vjerojatno pasti na razinu nižu nego prije. Ostalo mu je još malo vremena.
Veoma je dirljiv opis njegov posjet domu za mentalno retardirane koji se ne mogu brinuti sami za sebe. Iako je to mjesto od kojeg svi zaziru i Charliejev najveći strah je da će tamo završiti, potpuno iznenađujuće, opis tog posjeta čini se najtoplijim u cijeloj drugoj polovici knjige. Tu prvi puta vidimo natruhe nekih ljudskih osjećaja privrženosti, brižnosti, zaštićenosti i to u međusobnom odnosu štićenika i u figuri njihove paziteljice.
Također, jako mi je zanimljiva scena u kojoj inteligentni Charlie dolazi u restoran. Pomoćni radnik, retardirani mladić, nespretnošću uzrokuje nered te postane predmet poruge svih gostiju. Na svoje posvemašnje iznenađenje i zgražanje Charlie shvaća da se i on smije. Kako je to moguće, pa baš on on svih ljudi najbolje može znati kako je tom čovjeku? Ova scena mi se jako sviđa jer ruši mit da je znanje jedini stup na kojem se gradi sve što je dobro i pozitivno: empatija, razumijevanje, bolji svijet... Charlie sve zna, zna bolje od drugih ali to ga nije učinilo boljim čovjekom.
Čitajući knjigu čovjek se nikako ne može otresti dojmu da je Charlieju bilo puno bolje prije operacije, te da je operacija, iako je postigla svoj cilj od njega učinila svojevrsno čudovište. Naglim smanjenjem inteligencije Charlie se vraća na posao u pekaru i njegovi nekadašnji kolege koji su ga se bojali sada ga uzimaju u zaštitu pred nasilnicima. Na samom kraju, Charlie se seli u dom za retardirane, a njegova najveća briga je da netko ostavlja cvijeće na grobu njegovog jedinog prijatelja miša Algernona koji je uginuo nakon potpune degeneracije.
Tema i poruka knjige jako mi se sviđaju i svakome bi ju preporučila (odraslima!) jer iako spada u SF žanr, na jednom izmišljenom primjeru opisuje svijet u kojem mi živimo. Svijet u kojem smo izgubili putokaz za dobar život i gledamo u znanost kao jedinog spasitelja. Znanost je svakako dobar alat u to nema sumnje, ali treba imati na umu da se alati mogu koristiti za različite namjene.
Iako su bolest i razne ljudske nedaće neosporno križ i teškoća koju sa svakim pravom pokušavamo nadići, moramo biti veoma oprezni, jako pozorni i puni poštovanja prema čovjeku kako ne bismo s problemom nehotice otklonili i samu srž njegova bića. Htjeli mi to ili ne, nedaće i invalidnosti u našem životu tjeraju nas da primijetimo ono pored čega bismo zdravi protrčali ne primijetivši.
Moje maleno iskustvo s osobama slabije inteligencije i poteškoćama u razvoju kao i svjedočenja ljudi koji rade s njima često su me nagnali da se upitam ne donose li ipak oni na ovaj svijet nešto jako važno što mi "normalni" previđamo, a svima nam je jako potrebno.
Za mene je i ovaj roman bio potvrda toga.