Jevgenij Vodolazkin: Lavr

U različito vrijeme imao je četiri imena. To se može smatrati prednošću, jer je ljudski život raznorodan. Zna se dogoditi da njegovi dijelovi imaju malo toga zajedničkog. Toliko malo da se može učiniti kao da su ih proživjeli različiti ljudi.

Svatko od nas ponavlja Adamov put i s gubitkom nevinosti postaje svjestan da je smrtan. Plači i moli se Arsenije. I ne boj se smrti, jer smrt nije samo gorčina rastanka. Ona je i radost oslobođenja.

Trebalo mi je tri mjeseca od čitanja ovog romana da stvari sjednu na svoje mjesto i da se iskristalizira recenzija. Na prvi pogled roman je opor, grub, nerazumljiv i zbrčkan a istodobno vrlo privlačan i dirljiv.
Glavni junak, Arsenije živi u srednjovjekovnoj Rusiji. Nakon što ljubav njegova života Ustina, njegovom krivnjom umre u teškom grijehu on se odlučuje za isposnički život kako bi učinio pokoru i pribavio oproštenje za Ustinu i njezin ulazak u život vječni.

Čini ti se da za tebe u životu nije ostalo ničeg bitnog i ne vidiš u njemu smisla. No upravo ti se sad u životu razotkrio najveći smisao kojega prije nije bilo.

Neću te žaliti: kriv si za njezinu tjelesnu smrt. Kriv si i za to što bi joj mogla propasti duša. Morao bih ti reći da joj je poslije groba već prekasno spašavati dušu, ali znaš- neću to reći. Zato štp ondje gdje je sad ona nema već. Nema ni još. I nema vremena, ima samo beskrajne milosti Božje, u nju se ufamo.

Nevjerojatna privlačnost romana je upravo njegova centralna tema: ljubav Arsenija prema Ustini. Ipak, ona nije prikazana na način na koji smo ju navikli prepoznavati: zašećerenu romansa s leptirićima u trbuhu. Ona je kao u stvarnosti: uporna, često bolna i zahtjevna. Ona je češće odluka nego osjećaj. Arsenije je učinio pogrešku, ali on Ustinu voli i zato niti jedna žrtva nije premala kako bi okajao svoj i njezin grijeh. Ne odustaje, ne proglašava da je sada dosta i da je sada vrijeme da i on potraži neki užitak u svom životu, što mu vjerojatno nitko ne bi zamjerio. On vodi, u ljudskim očima potpuno neuspješan i nevjerojatno neprivlačan život koji u trenutcima graniči s ludilom i odriče se svega kako bi spasio svoju Ustinu.

Tako da, ljubavi moja, idem k samom središtu zemlje. Idem k onoj njezinoj točci koja je najbliža Nebu. Ako je mojim riječima dano doletjeti do Neba, to će se dogoditi upravo ondje. A sve su moje riječi-o tebi.

I onda njegova ljubav prema Ustini nije zatvorena sama u sebe, ona postaje plodna i Arsenije hoda svijetom iscjeljujući ljude i pružajući im, osim zdravlja i utjehu i razumijevanje.
 

Anđeli se ne umaraju, odgovori Anđeo, zato što ne štede snage. Ako ne budeš mislio na ograničenost svojih snaga, ni ti se nećeš umarati. Znaj, Arsenije, da po vodi može hodati samo onaj koji se ne boji potonuti.

Kad bi u meni bilo svjetlo, izliječio bih ga, govori Arsenij o takvu bolesniku Ustini. Ali ne mogu ga izliječiti zbog težine svojih grijeha. To mi grijesi ne daju da se popnem na visinu gdje leži spas toga čovjeka. Ja sam, ljubavi moja, krivac za smrt toga čovjeka i stoga plačem zbog njegova odlaska i svojih grijeha

Prebivaj čedo u zdravlju. Dok je čovjek na zemlji, mnogo je toga popravljivo. Znaj da ne ostaje svaka bolest u tijelu. Čak ni najstrašnija. Ne mogu to objasniti ničim drugim osim milošću Svevišnjega, ali vidim da će guba izaći iz tebe.

Zanimljiva stvar je što se sadašnjost i budućnost isprepliću pa je čitav roman pun suptilnih referenci na europsku i rusku povijest do dvadesetog stoljeća. Za Arsenija protok vremena nije linearan jer je naglasak na ljubavi pred kojom i vrijeme gubi svoju neumoljivu snagu protoka.

U biti, tu stvar i nije u vremenu jerbo je prava ljubav izvan vremena. Može čekati i cijeli život.

Problem je s dobrim knjigama što je teško napisati dobru recenziju o njima, jer dobre knjige govore same za sebe, ne treba im ništa dodavati niti oduzimati.
Pozivam vas zato da pronađete vremena za Lavra. Ta je knjiga kao zakopano blago; kada probijete kroz prvotnu neprivlačnost i čudnost dočekat će vas pravo blago razmišljanja o ljubavi, vremenu i vječnosti, grijehu i iskupljenju i pogled na neizrecivu vrijednost jednog neuspješnog i neprivlačnog života.
Pa, iako otvara tolike velike teme roman ostaje ponizan u svojim zadnjim rečenicama:

Kakav ste vi to narod, govori trgovac Siegfried. Čovjek vas iscjeljuje, posvećuje vam cijeli svoj život, a vi ga cijeli život mučite. A kad umre, zavežete mu za noge uže i vučete ga i lijete suze.
I našoj si zemlji već godinu i osam mjeseci, odgovara kovač Averkij, a nimalo je ne razumiješ.
A vi je razumijete, pita Siegfried.
Mi? Kovač se zamisli i gleda Siegfrieda. Ni mi je, naravno, ne razumijemo.