srijeda, 19. veljače 2025.

Razmišljanja o lektiri: dnevnik Pauline P.

 

Prva ideja ovog bloga bila je da ovdje sakupim sve knjige koje preporučujem i da pišem samo pozitivne recenzije, tj. preporuke (u međuvremenu sam naučila da je to zapravo puno zahtjevnije od pisanja loših i kritičkih recenzija). S vremenom su se rodile i neke nove ideje i potrebe, pa sam pokrenula novi blog s namjerom da napravim istu stvar za dječju literaturu i tamo nisam stigla dalje od uvodnog posta (koji je bio prije godinu dana).... Sada sam se, zbog životne potrebe, počela malo više baviti lektirama pa sam pomislila da bi mogla otvoriti i treći blog, u kojem ću obrađivati samo lektire.... Čini mi se da bi tim tempom uskoro moglo biti više blogova nego postova, pa ću za sada prekršiti svoje originalnu ideju za ovaj blog i napisati jednu kritičku recenziju na dječju knjigu koja je dio lektire, a zahvaljujući ekranizaciji (koju nisam pogledala) postala je popularna čak izvan školskog okruženja: Dnevnik Pauline P. Knjigu sam pročitala jer sam htjela sama stvoriti stav o njoj s obzirom na to da je to lektira mojeg djeteta. Pročitala sam ju dva puta: jednom da vidim o čemu se radi i još jednom letimično, prije pisanja ove recenzije. Ovim postom želim dati svoje viđenje ovog djela, kao i skrenuti pozornost roditeljima i potaknuti ih i sami promisle o sadržajima koje konzumiraju njihova djeca i porukama koje iz njih dobivaju.

Dnevnik Pauline P. je dinamična brza, duhovita knjiga pisana u obliku dnevnika koja se lako čita i obrađuje teme iz svakodnevice jedne devetogodišnjakinje. S obzirom na to da je napisana prije dvadesetak godina i stil pisanja i radnja su bliski današnjim generacijama.
Vjerojatno su sve to razlozi koji su ju u očima autora kurikuluma učinili idealnom knjigom za školsku lektiru: knjigom kojom se djeci može približiti čitanje i pisana riječ.

Radnja knjige se izravno i neizravno dotiče mnogih tema koje su danas aktualne i to ne samo na dječjoj razini već i na razini cijeloga društva. Neke od tih tema su: odnosi između supružnika u braku, materijalno blagostanje, veze i ljubavi... Odnos između Paulinine mame i tate pozadina je gotovo svakog poglavlja, a u jednom od njih Paulina "rješava" veliku svađu među njima. Puno se radnje vrti i oko darova, kupovanja i "imanja i neimanja" novca. Ipak, jedna od centralnih tema koja se nameće i dominira su svakako Paulinine "ljubavi", zaljubljivanja, veze i događaji povezani s njima. Jednostavan i površan način obrađivanja tih tema u kojem se od čitatelja ne zahtijeva nikakav iskorak iz zone komfora već se samo nudi neobavezna zabava čine knjigu privlačnom i u isto vrijeme vrlo jeftinom.  Treba se čuvati česte zamke u koju možemo upasti procjenjujući dječje knjige a to je pripisivanje trivijalnosti i površnosti dječjoj dobi i prilagodbi njihovom načinu shvaćanja. To je pristup za kojim često posežu moderni branitelji modernih neobranjivih lektira. Oni zanemaruju da postoje dječje knjige koje govore o temama zanimljivim djeci na njima prihvatljiv način ne izbjegavajući pritom odgojnu funkciju i traže od svojih malih čitatelja da se da se usmjere prema vrlinama suočavajući ih sa posljedicama loših, brzopletih i sebičnih odluka. To je odlika svake dobre i kvalitetne dječje knjige, onih koje su zaslužile upisati se u klasike dječje književnosti i koje su sudjelovale u odgoju tolikih generacija. U dnevniku Pauline P. toga gotovo da i nema. Paulina je sama sebi mjerilo, svijet se vrti oko nje, a na pojedina sramežljiva upozorenja roditelja i starijih bezobrazno odgovara ili usmeno ili svakako zaključkom u dnevniku. Paulinina riječ je uvijek zadnja.
Moje je mišljenje da aktualnost teme sama po sebi nije nikakva preporuka knjige jer nije svejedno na koji način se određena tema prezentira, što se naglašava i koja se pouka donosi. To je svakako vrlo važno s o s obzirom na odgojnu komponentu škole (a radi se o obaveznoj lektiri) koja se uvijek vrlo rado naglašava. U Dnevniku Pauline P. aktualne teme obrađene su loše, nekritički i svakako suprotno odgojnim vrijednostima koje se (barem načelno) pokušavaju zastupati u društvu.
Paulina je razmažena, neposlušna, sebična i nezahvalna djevojčica. Prema svojim roditeljima i starijima se odnosi bez poštovanja i cijelo vrijeme je usmjerena samo na sebe. Poglavlje koje na najružniji način to pokazuje je Duplići za rođendan. To me je poglavlje jako rastužilo i pogodilo. Sama sam se više puta susrela s ružnom nezahvalnošću svoje djece ili čak svojom vlastitom za sve materijalno obilje kojim smo blagoslovljeni u ovom društvu. Nezahvalnost je vrlo aktualna tema i u odgoju ju svakako treba obraditi, ali način kako je ona obrađena u knjizi ju više glorificira nego osuđuje. Kroz cijelo poglavlje moramo trpjeti Paulinine mentalne tantrume jer, za vrijeme svog petodnevnog slavlja rođendana, nije dobila darove koje je htjela, već mahom dobiva ono što već ima. Na kraju poglavlja mama i tata ju upozoravaju da čuva te darove jer su skupi (možda neka mala natruha zahvalnosti u vrlo sramežljivom i šturom obliku). Paulinin odgovor u dnevniku pršti od cinizma: ona može biti bez brige jer što god izgubi ima već još jedno. Uopće ne mora paziti na svoje stvari.
Dio Paulininog ponašanja može se smatrati razvojnom fazom kroz koju svako dijete prođe manje ili više, međutim to je zaključak koji može donijeti odrasla osoba koja čita knjigu. Dijete koje čita tu knjigu i s kojim to nije adekvatno obrađeno može zaključiti da je Paulina uzor.

Paulina je jako zaljubljiva. U knjizi se pojavljuje nekoliko dječaka u ulozi njenih „dečkiju“, a jednom čak poglavlju ima čak i „muža“. Taj brak je završio rastavom jer Paulina ne želi prati muževe hlače i raditi kućanske poslove „još mi se ne peru njegove majice i ne glačaju traperice. Skuhati ne znam ništa a na usisavanje sam alergična. ...“

„Odlučila sam sutra objasniti Ivanu da se želim rastati. Pitat ću učitelja kako se to radi, Ako nas je vjenčao, neka nas i rastavi! Mislim da će i Ivan biti za to! Ako se Ivan bude tome i protivio, u pomoć ću pozvati Luku. On jedva čeka da ponovno budem njegova cura.“ (poglavlje Vjenčanje)
 
Veze i zaljubljenosti Pauline P. obrađene su sasvim u skladu sa savjetima iz Cosmopolitana ili Teena i Ok-a uz dobnu prilagodbu za devetogodišnjake:
A onda sam se sjetila da je za nekoliko dana Valentinovo- Dan zaljubljenih. Shvatila sam da se pod hitno moram ponovo zaljubiti. Kako možeš slaviti Dan zaljubljenih ako nisi zaljubljen?(...) Morala sam pod hitno nešto smisliti. Pomiriti se s Lukom ili naći novog dečka. Smišljala sam, smišljala i... na kraju se sjetila Ratka. Ratko će biti presretan ako mu poklonim malo pažnje. Bit će još sretniji ako se s njim slikam ispod srca na panou. Za Valentinovo možda i njega odaberem. Vidite kako je uvijek korisno imati nekog u pričuvi!“ (poglavlje Pogrešan Batman)

Za Paulinu dječaci su sredstvo: da joj bude zabavno, da ne bude sama, da učini drugog dječaka ili djevojčicu ljubomornim, za postizanje određenog statusa. Oni nisu osobe, ne zaslužuju poštovanje i uvažavanje njihovih osjećaja: oni su samo objekti: glupi su, tko mu je kriv što je nizak, što nije zgodan....

„Kad se Ivan zaljubio u mene i ja sam se zaljubila u Ivana. To je bar lako. Protiv moje nove zaljubljenosti bio je samo moj stari dečko Luka. Tko mu je kriv kad je mlađi i niži od Ivana“ (poglavlje Vjenčanje)

Nafurila sam se i na Luku i na Nikolinu. Cijeli tjedan nisam s njima razgovarala. Odlučila sam naučiti klizati bolje od njih svih. I naći na klizalištu dečka koji kliže bolje od Luke. U najvećem jadu sjetila sam se Ivana iz 4.a. s kojim sam se prije nekoliko mjeseci vjenčala na izletu i ubrzo zatim rastala. Ivan, kojem još uvijek nije bilo jasno zašto sam se s njim rastala, odmah je pristao poći sa mnom na klizanje. Ipak smo nekad mi bili muž i žena“ (poglavlje Ah to klizanje)

Imamo i početnu dozu feminizma za djevojčice:

„E tako! Super! Dosta i je tih glupih muških. Čim se malo zaljubiš, odmah se posvađaš! Bolji je život bez njih. To i moja mama često kaže.

Tako sam ostala bez dečka. I baš me briga! Princeza i Batman ionako ne idu zajedno. Što će mi Luka kad je takav „živčenjak“. Baš mi je dobro bez njega....

Na kraju poglavlja mama upozori Paulinu da previše često mijenja „dečke“, ali zaključak ponovno relativizira i tu sramežljivu opomenu. Pa što jadna Paulina može kad je tako zaljubljiva?
 
„- Kakav sad Ratko? Pa ti mijenjaš dečke svaki mjesec!
Znala sam i sama da sam pretjerala. Što mogu kad sam zaljubljiva. Ratko je ionako bio moj dečko u pričuvi. Ispalo je da je i bolji i slađi od glupog Luke.“ (Poglavlje za sva je kriv Pepi)

 
Netko bi ovdje mogao primijetiti da je ipak donekle normalno da djeca u toj dobi budu zaljubljiva, da malo eksperimentiraju i „igraju “ se veza, međutim pravo je pitanje koja je zadaća odgovorne odrasle osobe u toj situaciji? Hoće li odrasla osoba pokazati razumijevanje i empatiju ali i poučiti, podijeliti iskustvo i pokazati djetetu da smisao svega toga nadilazi kratkotrajnu zabavu ili će, kao što se danas često radi, pobrkati ljubav i brigu prema djetetu sa podržavanjem njegove samovolje pa ga i poticati na neodgovorna ponašanja koja štete i drugima i na koncu njemu samome. Jer onaj koji propisuje lektiru, barem u teoriji bi trebao biti odgovorna odrasla osoba.
Kada je vrijeme kad ćemo svoju djecu naučiti čemu služe veze i o poštovanju sebe i drugih u svakom smislu i psihološkom i emocionalnom i tjelesnom? Možda je dobro vrijeme za to i dob pretpuberteta u kojem se nalaze učenici koji čitaju Paulinu P. Na njihova pitanja i nesigurnosti na pragu početka odrastanja nudimo im antijunakinju koja propagira "vrijednosti" koje su već dokazano iza sebe u društvu i pojedincima ostavile pustoš.
 
Odnos Paulininih roditelja se provlači kroz cijelu knjigu a mama vrlo često ružno razgovara s tatom:

„Nije važno!- zacrvenjela se mama- Što se mene tiče, svoje stvari možeš staviti i u plastičnu vrećicu. Paulina i ja putujemo s novim kovčezima“ (poglavlje Svuda je lijepo al' kod kuće je najljepše)

Što se tate tiče, dajem vam, dragi čitatelji izabrani citat za vlastitu prosudbu. Radi se o sceni iz zrakoplova s s obzirom na to da se radilo o povratnom putovanju, scena se ponovila dva puta. Očito je autorici važno da svi to primijete, pa je za svaki slučaj dva puta ponovila, ako slučajno neko dijete brzopleto i površno čita.
„Tata i mama nisu gledali oblake. Tata je gledao lijepe stjuardese, a mama se pravila važna čitajući novine“

„Tata je i opet gledao stjuardese i jedva čekao da dečkima u uredu o tome priča“ poglavlje (Svuda je lijepo, al kod kuće je najljepše)


Na kraju ću si dopustiti mali "izlet" u svijet Pauline P. S obzirom na to da ipak nije stvarna osoba neću biti gruba ni bezosjećajna ako napišem kako vidim njenu budućnost s obzirom na sve što smo do sada saznali o njoj i njezinoj okolini u knjizi: s osamnaest je već imala nekoliko spolnih partnera, što može kad je zaljubljiva a seks je normalan dio veze. Imala je već i neke spolno prenosive bolesti, ali nema straha jer se cijepila protiv HPV-a. S dvadeset pet živi svoj najbolji život uspinjući se na korporativnoj ljestvici, mijenjajući partnere i tulumareći. Imala je i jedan pobačaj, otac djeteta nije ni saznao. Što može kad nije spremna za majčinstvo? S trideset pet se podvrgnula postupku umjetne oplodnje s donorom sperme jer je vrijeme da napokon ima „nešto za sebe“ (dijete), a brak nije za nju- rastava je već iza nje. Vidjela je već i u braku svojih roditelja kako su muškarci jadni i prijezira vrijedni. To je naučila još od svoje mame a i njezin život to nije opovrgnuo.
Ovaj scenarij možda zvuči ekstremno međutim odbacivanje vrijednosti dovodi sasvim sigurno do njega i to lako možemo utvrditi ako se samo malo osvrnemo oko sebe. Zakopavanje glave u pijesak je kada "zaboravljamo" da su današnji devetogodišnjaci sutrašnji odrasli ljudi i da su vrijednosti ili "vrijednosti" kojima ih danas učimo ono što će oni sutra zastupati.

Zaključno, Dnevnik Pauline P. nije knjiga koju bi rado dala svojem djetetu u ruke. Ona ne odražava vrijednosti koje se moj muž i ja trudimo zastupati i u kojima želimo odgojiti našu djecu, naprotiv servira jedan suprotan splet "vrijednosti". Problem što je ta knjiga obavezna lektira u osnovnoj školi (koja je također obavezna). Netko će reći da nitko neće propasti od jedne loše knjige.
Možda je to i donekle istina (iako je dosta zanimljivo pitanje koliko točno treba čega lošeg da netko propadne) ali sigurno je istina da ako ništa ne napravimo dok je samo jedna loša knjiga, sigurno nećemo puno više moći kada ih bude deset, a nećemo imati šanse kada ih bude sto.
To je razlog zbog kojeg pišem ovaj osvrt. Ako nakon čitanja mislite da dijelite moje mišljenje ili ste to sami zaključili čitanjem dotične knjige, učinite nešto. Može se razgovarati s učiteljicom i zamoliti da dijete u zamjenu pročita neku drugu knjigu. Ako se čitanje ne može nikako izbjeći možete razgovarati sa svojim djetetom o knjizi, objasniti koje dijelove smatrate neprihvatljivima i zašto. Nemojmo okretati glavu misleći da ne možemo baš ništa.

Odgovornost je naša jer djeca koju danas odgajamo sutra će možda promijeniti lice zemlje. Na bolje ili na gore. Nas se o tome isto pita.

Kako sam se upoznala sa likom i djelom Flannery O'Connor

  Veljača se ove godine u našoj obitelji pokazala vrlo izazovnom. Zbog raznih viroza sam veći dio mjeseca provela kod kuće a gripa me prikov...