Viktor E. Frankl: Čovjekovo traganje za smislom

 

Viktor Frankl je austrijski neurolog, psihijatar i filozof, utemeljitelj logoterapije, psihijatrijske škole. U knjizi Čovjekovo traganje za smislom, opisao je svoje iskustvo koncentracijskih logora u koje je bio odveden kao Židov.  Knjiga je podijeljena na dva dijela: prvi dio opisuje iskustvo koncentracijskog logora, a u drugom  dijelu u kratkim crtama piše o logoterapiji, psihjatrijskoj školi koja smatra potragu za smislom centralnom motivacijskom silom.

 Dugo sam izbjegavala ovu knjigu jer sam se bojala čitati o strahotama koncentracijskih logora i ljudske patnje, pa sam stalno odgađala za vrijeme kada ću u životu imati stabilnu situaciju u kojoj ću se moći nositi s čitanjem takve knjige. Na kraju je knjiga ipak potražila mene, i to u jednom vrlo teškom životnom trenutku. Naišla sam na jedan isječak koji mi je potpuno promijenio pogled na moju vlastitu patnju i životnu situaciju:

Morali smo naučiti sebe, a onda i ljude koji su očajavali da nije zapravo bitno što mi očekujemo od života nego što život očekuje od nas. Trebali smo prestati zapitkivati što je smisao života i umjesto toga razmišljati o sebi kao onima koje život propitkuje- svakog dana, svakog sata.

Nakon toga sam pročitala cijelu knjigu. Suprotno mojim prvotnim očekivanjima, knjiga ne obiluje detaljnim opisima života u logoru, većinom se fokusira na mentalno stanje i psihologiju logorskih zatvorenika. Naravno, opisuju se i događaji i svakako ih nije lako čitati, ali prema riječima samog autora, primarna svrha knjige nije dokumentiranje boravka u logoru, postoje druge knjige koje su već dobro odradile taj posao. Ono o čemu govori jest kako pronaći smisao u životu, pogotovo kako ga pronaći onda kada sve drugo nestane i ostane samo patnja. Zbog toga ona nadilazi granice logora i vremena u kojem je pisana i aktualna je svakom čovjeku.

Način na koji čovjek prihvaća sudbinu i svu patnju koja ona donosi sa sobom, način na koji nosi svoj križ, pruža mu golemu priliku- čak i u najtežim okolnostima- da svojem životu da dublje značenje. Može ostati hrabar, dostojanstven i nesebičan. Ili, u nemilosrdnoj borbi za samoočuvanje, može zaboraviti svoje ljudsko dostojanstvo i ne biti ništa više od životinje. Ovdje se čovjeku pruža prilika da iskoristi ili propusti mogućnosti da dosegne moralne vrijednosti koje mu teška situacija pruža. I to odlučuje je li dostojan svoje patnje ili ne. 

(...)
Rekao sam da u teškim trenucima uvijek netko gleda na nas- prijatelj žena, netko živ ili mrtav. Bog- i da taj netko očekuje da ga ne razočaramo. Nada se da patimo ponosno- ne bijedno- znajući kako umrijeti.

Čini mi se da danas ulažemo enormnu energiju kako bismo eliminirali patnju, ili barem zaboravili da ona postoji. Ipak, svi mi, manje ili više osjećamo njezinu prisutnost, bilo da se bojimo dana kada će ona doći i k nama, bilo da se suočavamo s patnjom bliske osobe, bilo da i sami prolazimo kroz teško razdoblje, pitajući se nismo li možda izgubili previše toga i može li život uopće više biti dobar. Ova knjiga, meni je dala neke odgovore na takva pitanja i pokazala mi je nove prostore slobode u situacijama u kojima se čini da je uopće nema. Zato ju od srca preporučujem i nadam se da ćete u svom vremenu i na svojim policama pronaći mjesta za ovu knjižicu, te da će vam ona kao i meni otvoriti pogled i dati novu hrabrost za život.

Naš je naraštaj realan zato što smo upoznali čovjeka onakvim kakav jest. Uostalom, čovjek je to biće koje je izumilo plinske komore u Auschwitzu; no on je i to biće koje je uspravno ulazilo u plinske komore, s Očenašem ili sa Šema Izrael na usnama.